OBAVEZNA: UDŽBENIK-PRETHODNO-INCIDENTNO PITANJE, GLAVNA RASPRAVA,ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKU

 PRETHODNO-INCIDENTNO PITANJE

U toku trajanja parničnog postupka može se postaviti pitanje postojanja, odnosno nepostojanja nekog pravnog odnosa, odnosno prava od koga zavisi postojanje spornog odnosa, odnosno odluka o tužbenom zahtjevu. Tako pitanje je prema spornom zahtjevu prethodno (incidentno). Prethodno pitanje se ponekad tiče samo pojedinačnog (kad ih je više), a ne cijelog tužbenog zahtjeva. U postojanju je sadržana potreba odluke o njemu. Prethodno pitanje često je iz djelokruga za koji je rezervisana nadležnost građanskog pravosuđa, na pr. u sporu o zakupnini-postojanje zakupnog odnosa, ali može biti i iz djelokruga drugog organa, na pr. ogana uprave ili krivičnog pravosuđa. Tako, kad se u sporu povodom ugovora o prodaji robe stranoj firmi pojavi pitanje izvozne dozvole, ili kad se u parnici postavi pitanje da li učinjena radnja, od čijeg postojanja zavisi sudbina tužbenog zahtjeva, ima obiležje krivičnog djela, tada se o tom kao o prethodnom pitanju odlučuje u krivičnom postupku itd.

O prethodnom pitanju može odlučiti sud pred kojim se vodi parnica, član 12. ZPP ako nije pravnosnažno razrješeno ili ne teče postupak pred nadležnim organom. Kao i svako pravilo, tako i ovo trpi izuzetke. Kad se kao prethodno pitanje pojavi pitanje bračnog ili roditeljskog statusa, onda se parnica povodom koje su se javila ovakva prethodna pitanja, prekida, a stranke upućuju da pitanje tog statusa riješe u posebnim parnicama. Sud, pravilo je, prekida postupak i onda kad je kao prethodno pitanje postavljeno pitanje odnosa ili prava o kome već teče postupak pred nadležnim organom. Prekinuće postupak i onda kada se kao prethodno pitanje pojavi pitanje koje osnovano ukazuje da je učinjeno krivično djelo, s tim što je prethodno dužan podnijeti prijavu nadležnom tužilaštvu, ako postupak nijesu inicirala druga ovlašćena lica.

Ako o prethodnom pitanju rješava sud pred kojim teče parnica onda odluka o tom pitanju ne djeluje mimo konkretnog spora, ne zahvata je pravnosnažnost. Zato u njoj i nije sadržan prigovor presuđene stvari. Drukčije, ako je prethodno pitanje postavljeno u vidu prejudicijelne protivtužbe. U tom slučaju, odluka o prethodnom pitanju važi mimo konkretnog spora jer je zahvaćena pravnosnažnošću. O prethodnom pitanju kada nije iz sudske nadležnosti, sud može da riješi ako o tome nije već odlučeno, pred nadležnim organom ili se o njemu ne vodi postupak.

GLAVNA RASPRAVA-PRVOSTEPENI POSTUPAK

Okončavajući pripremno ročište, izvršene su pripreme za dalji postupak koji će se odvijati na ročištu za glavnu raspravu. To upućuje na zaključak da se sve što je učinjeno u postupku oko okončanja pripremnog ročišta, odnosno ako se sudija opredijeli da izostavi pripremno ročište, do zaključenja ročišta za glavnu raspravu, cijeni pripremom za glavnu raspravu. Predsjednik vijeća zakazuje ročište za glavnu raspravu. O danu, času i mjestu održavanja glavne rasprave obavještavaju se stranke. Sud može kad okonča pripremno ročište zakazati ročište za glavnu raspravu tako što će stranke obavijestiti, dodajući da ih dostavljanjem poziva neće obavještavati.

Pored stranaka na ročište se pozivaju svjedoci i vještaci za koje je na pripremnom ročištu odlučeno da budu pozvani.

Glavnu raspravu, po načelu jedinstvenosti, čine sva ročišta koja se zakazuju u svrhu raspravljanja i dokazivanja u konkretnom postupku. Radnje preduzete od strane suda i stranaka na ovim ročištima u svrhu obrazovanja procesne građe za donošenje odluke, sadržina su te rasprave. Na ročištu za glavnu raspravu izvode se dokazi i raspravlja o svim pitanjima od značaja za rješenje spora. Na ovom ročištu dolaze do izražaja sva načela parničnog postupka, a osobito raspravnosti i kontradiktornosti.

Ročište za glavnu raspravu se odvija javno. To je pravilo. O izuzecima u dijelu: Načelo javnosti.

Uslovi za održavanje glavne rasprave. – Ročište za glavnu raspravu se zakazuje u cilju da se strankama omogući da neposredno raspravljaju pred sudom o predmetu spora. Ona stranka koja se ne koristi ovim pravom mora biti spremna da snosi negativne posledice koje mogu nastati zbog nedolaska.

Glavna rasprava se može održati samo onda ako su uredno pozvane parnične stranke. Izostane li to prema bilo kojoj od stranaka, ročište se ne može održati. Ako bi i bilo održano, štetne posledice se mogu otkloniti u postupku po pravnim lijekovima ukidanjem – poništenjem preduzetih radnji. Parnica se mora vratiti na položaj prije ročišta.

Druga je i posebna situacija kad su stranke uredno pozvane, a nijesu pristupile ročištu. Tu valja razlikovati više slučajeva:

1. ako nije došao tuženik; a ne stoje mogućnosti za presudu na osnovu izostanka, raspravljaće se u njegovoj odsutnosti;
2. Nedolazak tužioca vodi raspravljanju u njegovoj odsutnosti ako tuženi to želi, odnosno traži;

Rukovođenje glavnom raspravom. – Glavna rasprava se vodi pred sudijom, koji donosi rješenje o izvođenju dokaza, o isključenju javnosti, odlaganju i zaključivanju rasprave, jednom riječju, rukovodi raspravom. U vršenju tih radnji (radnji rukovođenja raspravom) sudiji pripada davanje i oduzimanje riječi, objavljivanje odluke, itd. U tome je ono što se u teoriji označava kao rukovođenje raspravom.

U radnje takvog rukovođenja spadaju: otvaranje rasprave; objavljivanje da je ona počela isticanjem predmeta raspravljanja; provjeravanje da li su stranke prisutne, a ako nijesu da li su uredno pozvane; provjeravanje da li su ročištu pristupili svedoci i vještaci, a oni koji nijesu, jesu li uredno pozvani; postavljanje pitanja svjedocima, vještacima i strankama u vezi sa datim iskazima, a koja su od značaja za predmet spora itd.

Sudija u toku rasprave poučava stranke o njihovim procesnim pravima. Sudija nakon uzetih iskaza, preduzetih radnji i izvedenih dokaza, diktira u zapisnik, konstatuje o tim radnjama. I sve druge preduzete radnje, kako svoje, tako i stranaka, zapisnički konstatuje. Pored izloženog, sudija se stara o održavanju reda na raspravi.

Sudija je dužan da upozori svjedoka na posledice lažnog svjedočenja, kao i prisutne na čuvanje tajne ako je odlukom suda, ili po zakonu isključena javnost.

Pored ostalog, sudija, nakon što su izvedeni svi potrebni dokazi, da je rasprava zaključena itd.

U tom dijelu dužnost mu se ispoljava u potrebi da učini sve kako bi činjenice bile utvrđene i dokazi izvedeni na najbolji način. Pri tom ne smije ići u krajnost koja bi predstavljala odugovlačenje. Tako tim prije ako se ima u vidu da je u ekspediti vnosti, potreba parničenja, koja se izražava u zahtjevu da se, po mogućnosti, već na prvom ročištu sve završi. Razumije se, tako samo do mjere koja garantuje da se tim ne dovodi u pitanje kvalitet u parničnom postupku.

Sudija u toku glavne rasprave donosi: odluke o izvođenju dokaza; odluke po kojima se odbija predlog za izvođenje dokaza; odluke o isključenju javnosti; odluke o zaključenju i ponovnom otvaranju glavne rasprave itd.

Sudija donosi mjere nepoštovanja suda.

Tok glavne rasprave. – Glavna rasprava počinje otvaranjem iste od strane sudije. Nakon otvaranja, on objavljuje predmet raspravljanja i utvrđuje da li su ispunjene pretpostavke za njeno održavanje. Od trenutka završetka prvog ročišta za glavnu raspravu, sud se ne može oglasiti mjesno nenadležnim; ne može se prigovoriti ni stvarnoj nenadležnosti ako je postupak počeo pred višim sudom, umjesto pred osnovnim (opštinskim) kao stvarno nadležnim – slijedi iz pravila: ko može više može manje; ne može tuženi staviti zahtjev za obezbjeđenje dokaza niti se pozvati na ugovor o nadležnosti izabranog suda; tužilac ne može povući tužbu bez saglasnosti tuženog itd. Očigledno, okončanjem prvog ročišta za glavnu raspravu u slučajevima kad nije bilo pripremnog ročišta nastupaju ona ista djejstva koja nastupaju okončanjem pripremnog ročišta kad se ona održavaju.

U toku glavne rasprave stranke mogu iznositi i pravna shvatanja u vezi sa predmetom spora, mada nijesu dužne da ih obrazlažu. Ako to i učine, to sud ne vezuje. Tako zbog pravila: iura novit curia – sud zna pravo.

Nakon izlaganja stranaka sud donosi rješenje o izvođenju dokazivanja. Rješenje ima karakter odluke o upravljanju. U rješenju se mora naznačiti koji će se dokazi izvesti. Poslije toga prelazi se na izvođenje dokazivanja.

Rasprava se završava izlaganjem tužioca i tuženog. Poslednja izlaganja u teoriji i praksi označena su kao davanja završnih riječi. To je u stvari poslednji pledoaje činjeničnim i pravnim argumentima svih navoda i protivnavoda druge strane. To se daje u sažetom obliku. Kad se kaže „poslednje” želi se istaći kako takvih mogućnosti ima u svakoj etapi postupka pred prvostepenim sudom, a ispoljava se u onome što se označava kao replika, duplika itd.

Spajanje parnica radi zajedničkog raspravljanja. – Spajanje je zamišljeno u cilju ekspeditivnosti i smanjenja troškova postupka. ZPP sadrži čitav niz pravila o spajanju. Do spajanja, po pravilu dolazi kad istovremeno pred istim sudom teče više parnica između istih stranaka, ili ako je ista stranka protivnik raznih tužilaca, odnosno raznih tuženih. Spajanje vodi množini zahtjeva, a može i množini subjekata – suparničarstvu.

Spajanjem parnica radi zajedničkog raspravljanja, parnice ne gube samostalnost. I ne samo zbog toga što opet može doći do razdvajanja, nego i prije svega što se o svakom od zahtjeva mora odlučiti. Uz to, stvarna nadležnost se cijeni prema svakom od zahtjeva, a ne prema zbiru zahtjeva.

Do spajanja može doći i ako isti subjekat nema u svakoj od tih parnica istu stranačku ulogu. Tako, u jednoj može biti tužilac, a u drugoj, sa kojim se ova spaja, tuženi.

Na spajanje nema značaja to što je za jedne parnice nadležan sudija pojedinac, a za druge sudsko vijeće, pošto se suđenje nastavlja pred vijećem (ko može više, može manje).

O spajanju se odlučuje u formi rješenja,

Spajanjem više parnica u jednu, stvorena je mogućnost da se donese zajednička odluka.

Obrnut proces od spajanje je razdvajanje. To je moguće ako je istom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva. I ovdje se odlučuje u formi rješenja. Kao i kod spajanja i razdvajanje se može napadati samo uz odluku o glavnoj stvari. Inače, do razdvajanja dolazi ako se to pokazuje cjelishodnim.

Odlučivanje van ročišta za glavnu raspravu. – Između dva ročišta za glavnu raspravu, sudija donosi niz rješenja o incidentnim procesnim pitanjima. Evo nekih: o urednosti podneska; o postavljanju privremenog zastupnika; o otklanjanju neurednosti punomoćja; o polaganju predujma troškova za izlazak i izvođenje dokaza na licu mjesta; o obezbjeđenju parničnih troškova; o dostavljanju pismena; o obezbjeđenju dokaza; o privremenim mjerama obezbjeđenja; o mirovanju postupka; o određivanju rokova itd.

Van ročišta za glavnu raspravu sud je ovlašćen da primi na zapisnik izjavu o poravnjanju; da donese presudu na osnovu priznanja i na osnovu odricanja primanjem izjave o odricanju; da izrekne presudu na osnovu izostanka ako to nije bilo moguće da se učini na prvom ročištu, pošto nije bilo dokaza da je tuženi bio uredno pozvan.

Van ročišta za glavnu raspravu sud nije ovlašćen odbaciti tužbu zbog nedostataka procesnih pretpostavki niti je ustupiti drugom sudu zbog nenadležnosti.

Odlaganje glavne rasprave. – Kad se zakazano ročište ne može održati, rasprava se odlaže. Rasprava se odlaže ako se iz ovih ili onih razloga ne mogu izvesti svi dokazi za koje je sud odlučio da ih treba izvesti, kao i kad treba izvesti nove dokaze. O odlaganju se odlučuje rješenjem. Protiv ovog rješenja nije dozvoljena posebna žalba; može se napadati uz odluku o glavnoj stvari.

Na novom i daljim ročištima potrebno je da isti sudija vodi postupak. Tako opredjeljuje načelo neposrednosti. Ako, je ipak, to nemoguće, razlog nije važan, sa izvođenjem dokaza i uopšte sa postupkom počinje se od početka. Sudija može, pošto se stranke o tome izjasne da odluči da se ponovo ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne vrši uviđaj.

Održavanje reda na ročištu. – Sudija se brine o održavanju reda. U vršenju te dužnosti redovno je od osobite važnosti solidna priprema u konkretnom postupku. Ona pretpostavlja isplanirani rad, a ovaj disciplinu u radu. Ako se ona dovede u pitanje, na pr. kad se učesnici galamom ili na drugi način zaborave pa počnu izlagati bez reda upadajući jedan drugome u riječ, onda sudija nastoje mjerama predviđenim ZPP vratiti red u radu 1. Prema ZPP to su mjere nepoštovanja suda. Pročitati: Đuričin, Zakon o parničnom postupku, Podgorica, 2004, str.85-88

Zaključenje glavne rasprave. – Kad sud nađe da je u toku rasprave izvedeno dovoljno dokaza za utvrđivanje odlučnih činjenica od značaja za presuđenje, zaključiće raspravu. Zaključiće raspravu i kada stranke nemaju drugih predloga za dopunu postupka. Tako i kada sud smatra da nije potrebno izvođenje novih dokaza na kojima stranke insistiraju.

Ako u toku postupka dio zahtjeva ili posebni zahtjevi ako ih je bilo više sazru za odluku, onda sud može zaključiti raspravu u tom dijelu, odnosno u odnosu na taj zahtjev, razumije se, pod uslovom da tako traži tužilac. U tom slučaju primjenjuju se pravila djelimične presude.

Sudija može zaključiti raspravu kad je preostalo pribavljanje spisa drugog predmeta u kom slučaju ih sud po službenoj dužnosti pribavlja. Tako i kad valja sačekati zapisnik o izvođenju dokaza pred zamoljenim sudom.

Zaključiće se glavna rasprava ako stranke prethodno pruže dokaz da su spor riješile u vansudskom poravnanju. U stvari, zaključenje se svodi na njihovo traženje.

Rasprava se redovno zaključuje kad je postupak okončan davanjem završnih riječi. Poslednji se izjašnjava tuženi. U tome je još jedna težnja da se položaj tuženoga olakša.

Ponovno otvaranje zaključene glavne rasprave. – U postupku dopune presude, kad sudija nađe da se o dijelu kojim se traži dopuna nije ni raspravljalo ni odlučivalo, odlučiće da otvori raspravu i o tom dijelu.

Odluka o ponovnom otvaranju glavne rasprave donosi se u formi rješenja. Protiv ovog rješenja nije dozvoljena posebna žalba.