Studentkinja FDU Iva Kasalica: "Odstupanja od tradicionalnog radija, ne označavaju njegov pad ili uništenje, već napredak"

Izvor: Portal za mlade Makanje

Radio drama Fakulteta dramskih umjetnosti "1938", producentkinje Ive Kasalice, po tekstu Teodore Kipe emitovana je na talasima Radija Crne Gore, Radija Krš i Radija Herceg Novi. Makanje su porazgovarale sa producentkinjom radio drame, koja je otkrila kako je došla na ideju za ovakvu priču, koji su bili izazovi tokom rada i da li je bilo teško prikazati crnogorski mentalitet uz pomoć zvuka. 

OVDJE možete poslušati njenu radio dramu, odnosno kako bi Crnogorci reagovali da su Marsovci sletjeli na naše tlo, a u nastavku prenosimo i intervju u cjelosti:

Radio drama 1938 je tvoj specijalistički rad iz predmeta Radio produkcija. Odakle inspiracija za ovu radio dramu? Da li ti je bilo teško da odabereš temu ?

Da, praktični dio rada. Ideja je začeta još tokom osnovnih studija, kada smo počinjali da radimo na svojim prvim radio dramama. Kako bi se što bolje pripremila za nastavu, ponovo sam odslušala kultnu radio dramu “Rat svjetova” Orsona Velsa, gdje mi se javila želja da se poigram sa ovom pričom. Međutim, te godine ispitni zadatak je imao drugu temu - radio bajku. Tada sam započela rad na radio drami “Zlatna kosa”, a ideja o Ratu svjetova mi je ostala negdje u podsvijesti naredne dvije godine. Retrospektivno gledano, drago mi je što se tada nisam bavila ovom temom, jer sam u tom periodu od dvije godine zaista mnogo naučila i smatram da sam tek na specijalističkim studijama bila spremna da ‘napadnem’ ovu temu sa dovoljnom dozom zrelosti i znanja i proizvedem nešto sa čime sam zadovoljna. U periodu kada sam trebala da odlučim šta će biti predmet mog specijalističkog rada, označavalo se osamdeset godina od emitovanja “Rata svjetova” na CBS radiju i tokom konsultacija sa mentorom Vukom Vukovićem, znala sam da je konačno došlo vrijeme da se bavim ovom idejom.

Kako i zašto si se opredijelila baš za radio produkciju, posebno danas s pojavom novih medija ? 

Na prijemnom ispitu kada su me pitali zašto upisujem produkciju, automatski sam odgovorila da je to radi filma i bila sam ubijeđena da će to biti moj odgovor do kraja studija. Radio mi nije bio ni na kraju pameti, do tada radio je bio nešto što se sluša u autu ili dok čistiš sobu, kao privatni DJ kada ti je svejedno koju ćeš muziku da slušaš i nije te volja da je biraš sam. Međutim, ušavši dublje u njegovu srž, tokom studija sam se jednostavno zaljubila u zvuk, njegovu intimnost, ogromni potencijal i izazov koji predstavlja stvaranje i podražavanje emocija bez ikakvog vizuelnog stimulansa. 

Ne bih rekla da je pojava novih medija nužno negativna stvar za radio. Radio je medij koji ima mogućnost da konstantno evoluira pojavom novih tehnologija, da se prilagodi i iskoristi priliku u svoju korist. Stoga, radio emiteri počinju da se okreću novim medijima, čiji su direktni proizvodi novonastali svijet podcast-a i laka dostupnost emisijama, dramama i ostalim programima putem interneta. Ova odstupanja od ‘tradicionalnog radija’, ne označavaju njegov pad ili uništenje, već naprotiv, označavaju napredak i prilagođavanje vremenu u kojem živimo. 

Na koji način si prikupljala podatke koji se odnose na neke istorijske događaje u drami ?

Nakon odabira teme i okvirnog upoznavanja sa tim vremenskim periodom putem interneta, prvo sam se uputila ka Istorijskom muzeju Crne Gore na Cetinju, gdje me jedan od istoričara proveo kroz, kako društvene, tako i političke i kulturne prilike u Crnoj Gori tridesetih godina prošlog vijeka. Tada sam saznala o ulasku voza u Nikšić i velikim demonstracijama protiv Jugoslovenske Radikalne Zajednice koja je u tom periodu bila na vlasti, a koje sam iskoristila kao ključne istorijske događaje oko kojih sam gradila priču. Govorio mi je i o stvarima koje nisu zapisane u istorijskim knjigama, a koje su mi služile u pisanju, kao što su  crnogorski mentalitet, društveni odnosi tih godina i slično. Takođe, posjetila sam i Nacionalnu biblioteku Crne Gore na Cetinju, gdje sam u arhivu pronašla nikšićki list “Slobodna misao” iz 1938. godine, čije sam članke direktno iskoristila u scenariju.

Šta ti je bilo produkcijski najizazovnije ?

Definitivno traženje glumaca… Željela sam da čitav projekat bude studentski, pa sam počela prvo sa angažovanjem studenata glume. Prva ekipa je ubrzo odustala jer su već bili uključeni u par pozorišnih projekta te nisu imali dovoljno slobodnog vremena. Tada sam pozvala studente glume koji su  bili na drugoj godini i bili su jako zainteresovani za saradnju. Poslala sam im scenario i sve je bilo na dobrom putu, međutim, nakon desetak dana, a na dan prve probe sam saznala da im ipak nije dozvoljen rad na ovom projektu i uprkos mom trudu da profesora koji je donio tu odluku ubijedim u drugačije, morala sam početi da tražim novu ekipu. Sve to ne bi bio preveliki izazov da snimanja nisu bila već zakazana i da se ispitni rok nije jako približio. Tada, već pod pritiskom, jer sam izgubila skoro dvije sedmice dragocjenog vremena, i sumnjom da ću stići na vrijeme, uspjela sam da za dva dana, uz pomoć kolega i prijatelja, okupim čitavu ekipu, iako niko od njih nije studirao glumu. Nakon čega smo odradili probe i ušli u snimanje. Mislim da je ovo jedan od problema s kojim se većina studenata susretne na nekom od projekata, ali, na kraju je sve super prošlo, proces snimanja je bio prezanimljiv i atmosfera rada jako vesela. 

Da li je u radu učestvovalo još studenata FDU –a ?

U projektu su učestvovali studenti sa Fakulteta dramskih umjetnosti, ali i studenti drugih fakulteta kao što su Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Fakultet likovnih umjetnosti, Elektrotehnički fakultet, i sl..

Teodora Kipa, koja je studirala dramaturgiju na mojoj klasi, je pisala scenario. Sa njom radim na projektima od druge godine fakulteta, jako se dobro razumijemo i imamo sličan stil, tako da sam i prije odabira teme znala da želim sa njom da realizujem svoj diplomski projekat. Nemanja Popović sa smjera Produkcije je pomogao u montaži, a uloge su tumačili: Andrija Rašović, Danilo Malović, Miloš Milačić, Milica Mušikić, Andrija Radović, Vuk Draganić, Nikola Tomić, Milo Vučinić, Tamara Pavićević, Matija Jovanović, Milorad Milatović, Zorana Tošić, Nikola Nikolić, Ivana Kadić, Blažo Marković, Filip Šipčić, David Todorović, Lazar Šipčić, Luka Pejović, Aleksa Đurović i Sara Stijović. Dok je plakat za ovu radio dramu radila Brankica Mikić, koja je u tom periodu završavala četvrtu godinu Grafičkog dizajna.

Radio drama 1938 je na neki način i osvrt na crnogorski narod i njihov mentalitet. Koliko je bilo teško prenijeti to, okupirajući samo čulo sluha ? 

Prije bih rad na tome opisala kao jako interesantan, nego kao težak. Nastojali smo da uhvatimo pravi akcenat i kroz riječnik ubacimo tipični crnogorski leksik, što se može čuti kroz dijaloge. Takođe, crnogorce i njihov mentalitet smo prikazali i kroz reakcije naroda na pojavu vanzemaljaca, poltičke demonstracije i kroz vijesti koje su u tom periodu objavljivane u nedjeljnim novinama a koje direktno govore o ljudima, njihovim problemima, dobrim djelima i svakodnevnom životu.

Šta bi bilo da su Marsovci sletjeli u Crnu Goru kada i u Ameriku ?

S obzirom na to da ni ja ne volim kada mi neko spojluje seriju ili film prije nego ih pogledam, ne bih o tome sada pričala, jer to jeste jedno od kjučnih pitanja kojima sam se bavila. A i mislim da ne bih mogla sada dati bolji odgovor od onog kojeg daje sama radio drama, tako da koga zanima čudna okolnost dolaska Marsovaca u NIkšić u vremenu neposredno prije početka Drugog svjetskog rata, imaće priliku da posluša.