Besjeda profesora Zorana Rašovića povodom dodjele nagrade "Akademik Mijat Šukovic"

Besjeda profesora Zorana Rašovića povodom dodjele nagrade Udruženja pravnika Crne Gore "Akademik Mijat Šukovic", koja je urucena 31. 10. 2018. god: 

Poštovani,

       U izvršenju svojih visokih zadataka, Udruženje pravnika Crne Gore,  odlučilo je ovog puta da profesora Fakulteta, po čijim krovom se danas nalazimo, odlikuje nagradom „Akademik Mijat Šuković“, koja mjerena odgovarajućim razmjerama, znači visoko priznanje. Vrlo sam Vam blagodaran, cijeni prijatelji, od struke naše privilegovane, što takvom jednodušnošću odlučiste da ovo priznanje pripadne meni. Ovu nagradu smatram i kao izuzetno priznanje Pravnom fakultetu i Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti za sva izdanja koje ove dvije uzvišene ustanove objaviše, a koja su nagrađena. Priznanje je tim veće što dolazi od najšireg pravništva naše zemlje, teoretičara i pravktičara, privrženicima zakonima i nauci vještima. Mi je kao ugaonom kamenu naše dalje naučne i zakonodavne radnje podjeljujemo sa svima vama. Ova nagrada je i draža i vrednija time što nosi ime čovjeka i umom i naukom i energiom i odanošću potpuno dorasla tome prestižu, dugogodišnjem autoritativnom i temeljitom profesoru ovog Fakulteta i redovnom članu Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, akademika i velikog imena naše pravne nauke akademika Mijata Šukovića. Ona dobija na težini i time što su pravničkoj struci vješti ljudi odlučili da se ona dodjeljuje jednom u pet godina. I to, kako to gordo zvuči, za poseban doprinos očuvanju crnogorske pravne baštine, razvoju pravne nauke, pravne svijesti, pravne etike i pravne kulture. Od autoritativne pravničke zajednice koja tako dugo snagom naučnog univerzuma (od 1933. godine) promoviše univerzalne vrijednosti prava, pravnu nauku i pravnu praksu, uzdižući pravdu do Platonske stožerske vrline, kao i crnogorsku pravnu baštinu. O tome nam tako gordo i ubjedljivo svjedoči Pravni zbornik, tako raskošan „buket“ pravničke i uopšte intelektualne kulture. I gle čuda, ova nagrada se dodjeljuje u godini u kojoj proslavljamo 130. godina od proglašenja OIZ-a za Knjaževinu Crnu Goru, za čije izvandredno  teško i zamašno preduzeće ostajemo za navijek blagodarni kako njegovom naručiocu Knjazu Nikoli tako i njegovom tvorcu, redovnom profesoru Odeskog Univerziteta, pravome državnome savjetniku dr Valtazaru Bogišiću, sina susjedne nam dične dubrovačke oblasti.

        Crna Gora, kao nikada do sada obilježava jubilej OIZ-a. Povodom 130. godina od proglašenja OIZ-a, CANU je organizovala devet tribina. Takođe, o njemu je izdala četiri knjige, a uskoro izlazi jubilarno izdanje Opšteg imovinskog zakonika, prilog bibliografiji o Opštem imovinskom zakoniku za Knjaževinu Crnu Goru kao i Zbornik radova sa tribine Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru 1888-2018. Pri kraju godine, u CANU će se organizovati i izložba fotografija, portreta, skulptura, izdanja, dokumenata o Opštem imovinskom zakoniku za Knjaževinu Crnu Goru. Pravni fakultet Univerziteta Crne Gore je organizovao svečanu Akademiju povodom jubileja ovog našeg slavnog kodeksa. Vrhovni sud Crne Gore je dane sudstva, između ostalog, posvetio ovom jubileju. Održana su i predavanja naših profesora na Pravnom fakultetu u Beogradu i na Pravnom fakultetu u Tokiju, gdje su japanski profesori prava još jedanput iskazali svoje divljenje našim Zakonikom i podrobnije se informisali o njegovom uticaju na sistematiku Japanskog građanskog zakonika od 1890. godine. Konačno, i ova današnja svečanost, koju organizuje Udruženje pravnika Crne Gore, protiče u znaku toga jubileja, a održava se uz budno oko velikog Valtazara Bogišića i nekih od njegovih pravničkih izreka. U Biljardi, našem zdanju umnosti prije dva dana otkrismo obilježje koje svjedoči da je u njemu izvršeno svečano proglašenje OIZ-a. Na inicijativu CANU, Plantaže će promotivno izdati određeni broj flaša vina koje će se zvati „Baldo“. Riječju, plodonosna i velikodušna potpora na ovim uzvišenim mjestima.

        Tome ide u prilog još jedna podudarnost: u ovoj godini je Vlada Crne Gore donijela odluku da se pristupi cjelovitom uređenju imovinskih odnosa, koji se tako svestrano tiču najzapletenijih žica narodnog života, a čija rješenja će odgovarati načelima pravde, dobrim običajima i potrebama mile nam Crne Gore, donošenjem  jedinstvenog crnogorskog Građanskog zakonika.

        Vjerovatno nikome nije promaklo da se ova nagrada našeg svekolikog pravništva dodjeljuje na Lučindan i dan Svetoga Petra Cetinjskog, tako značajan dan u crnogorskoj istoriji. Kada se donosila odluka o datumima postavljenja, proglašenja i stajanja na snagu OIZ-a, Bogišić je pisao Knjazu Nikoli sljedeće: „Hoće li se za ove tri date uzeti prosti kalendarski dani ili će se, po starom običaju, izabrati kakav poznati svetački dan“. Kasnije, u pismu od 28. marta/9. aprila 1888. ne skriva zadovoljstvo što je Knjaz Nikola prihvatio Blagovijesti kao dan postavljenja, Vaskrs kao dan proglašenja i 1. jul – početak drugog semestra u godini, kao dan stajanja na snagu Zakonika.  

        Poštovani prijatelji, uvaženi predstavnici našeg svekolikog pravništva, neka mi bude dopušteno da, primajući ovo visoko priznanje, kažem nekoliko riječi o tim dvijema crnogorskim knjigama. O jednoj, koja je doživjela gromovitu slavu, i o  drugoj, knjizi u nastajanju – Crnogorskom građanskom zakoniku.

        I danas se divimo vizionarstvu Knjaza Nikole koji je osjetio potrebu „kad se uveličala trgovina i promet narodni, u granici i izvan nje“ da Crna Gora donese  Zakonik koji se tiče prostranih imovinskih poslova i prilika. Ne zaboravimo, Crna Gora je 1872. godine, kada je Knjaz zamolio carsku imeratorsku krunu da dozvoli Bogišiću dolazak u Crnu Goru, imala 125.000 stanovnika i oko 4.404 km². A Cetinje, njena vječna prijestonica, tada je imala oko 500 stanovnika i blizu 115 kuća.

        U prvom pismu, Bogišiću skoro objavljenom, od 15. januara 1873. godine Knjaz Nikola saopštava da „od dužega vremena želeći dati svojoj zemlji dobar Zakonik, sastavljen na temelju potreba, običaja i osjećanja crnogorskog naroda, kod kojega su se mnoge stare tradicije do dana današnjega u svojoj cjelini sačuvale; a pritom poznavajući Vaše odlične pravničke sposobnosti, osobito u struci odnosećoj se na opšte slovensko pravo, te držeći se da niko bolje, mimo Vas ne bi takovi Zakonik za Crnu Goru izraditi sposoban bio, koliko zbog rijetkih Vašijeh juridičkih znanja, toliko i zbog toga što su Vama, kao rođenom Dubrovčaninu poznate najpotanje žice ćudi i osjetljivosti našeg naroda; obratio sam se prije nekoliko mjeseci na rusko Praviteljstvo...“.

        Bogišić je na Cetinje stigao „u dobri čas velike nedjelje“, kako je objavljeno u Glasu Crnogorca, tj. u periodu između 1. i 7. aprila 1873. godine. Nedavno otkrismo iz nekih njegovih neobjavljenih bilježaka da to tačno bijaše 5. aprila 1873. godine. Taj silni gorostas odmah se latio posla kako bi nadario Crnu Goru Zakonikom, napojen zdravim vrelom zapadne obrazovanosti, okorišćen plodovima novog civilnog zakonodavstva onog vremena i zdravim sokom običaja koji u našim narodima živjahu. Znao je da se harmonijom staroga i novoga mogu izložiti pravila obučena jezikom i stilom najrazumljivijim, koja u učenim knjigama tako prostrano mjesto zauzimaju. Znao je da u Crnoj Gori ne bijaše obrazovanih pravnika, osim Gavra, i nešto kasnije učenog terezijanca Labuda Vrbice, ali je ubrzo uvidio da su brojne sudije obdarene „svojom bistrom pameti, zdravim razumom i poštenim srcem“. Bistroj glavi i vještoj ruci kodifikatora pošlo je za rukom da navrne na „narodno stablo kalem zapadne pravne obrazovanosti“ i da ga dovede u saglasje sa narodnim pravom. „Ovo je djelo na čast učenome pravniku koji ga je izveo, kako i vladaru koji ga je nadahnuo“, izgovorio je, između ostalog, tu čuvenu rečenicu akademik Darest u Francuskoj akademiji 1888. godine. I zaista, takav posao, zbog svoje složenosti, ogromnosti i zamašaja mogu izvršiti ljudi posebne pravničke kulture i specijalnosti.

        Malo je poznato da je Bogišić sačinio više verzija Zakonika. Prema našim istraživanjima riječ je o šest verzija Zakonika. Najprije rukopis Zakonika, koji je radi prvog čitanja rađen 1880. godine u Dubrovniku. Drugi rukopis nastao u Petrogradu 1882. godine. Treći nastao u Beču 1884., poslije berlinskog čitanja Zakonika. Četvrti rukopis nastao u Dubrovniku 1885. i početkom 1886. godine. Peti rukopis je nastao u Parizu 1886. godine, prije nego što će Bogišić otići u Petrograd. Ovaj rukopis je rađen kako bi za „svaki slučaj“ bio rezervna kopija projekta kakav je izašao poslije drugog i trećeg čitanja teksta Zakonika 1885. godine u Odžaklijama cetinjskog i riječkog Dvora. Najzad, Bogišić je zapisao da postoji još jedan rukopis koji je odložen u modrom baulusu pod ključem, a šesti mu dio ostao „zapečaćen“.

        U nastanku OIZ-a, ogromnu ulogu je imao Knjaz Nikola koji je sa Bogišićem proživio sve tantalove muke, podarivši Zakoniku „toliko hrane, koliko će zdrav želudac naroda u Crnoj Gori moći probaviti“. Knjaz Nikola je pri nastanku tog sjajnog ploda civilnog zakonodavstva Evrope, prisustvovao na 20-tak sjednica na kojima se čitao Zakonik sa Bogišićem i velikosudijama. Ali, ne zaboravimo ni ovoga puta doprinos članova Odbora za pregledanje i pretresanje cijele osnove Zakonka, velikosudija: vojvodu Đura Matanovića, Jagoša Radovića i Gavra Vukovića. Takođe, nemojmo zaboraviti ni članove Komisije za pripremu drugog izdanja OIZ-a: velikosudije vojvodu Đura Cerovića i Jagoša Radovića kao i podgoričkog okružnog kapetana Jovana Lazovića. Ne zaboravimo ni učene pravnike Labuda Vrbicu, Lazara Gojnića, ali ni prve polaznike kursa za primjenu OIZ-a: Bogdana Drobnjaka, Jovana Lazovića, Jevrema Bakića, Marka Vrbicu, M. Lekića, Đurovića, M. Radovića, ne zaboravimo ni brojne kapetane sa kojima je Bogišić razgovarao radi pripreme drugog izdanja OIZ-a. Da spomenem neka imena: Pera Đuraškovića sa Rijeke, Jovana Lazovića iz Podgorica, Jevrema Bakića iz Andrijevice, Špira Vujisića iz Kolašina, Jefta Nikolića iz Nikšića i druge. Ne zaboravimo ovom prilikom da spomenemo i čuvene anketare, izvjestioce: Mitropolita Visariona Ljubišu, vojvodu Marka Miljanova, vojvodu Đura Matanovića, vojvodu Đura Cerovića, serdara i senatora Jola Piletića, senatora Vida Boškovića. Ne zaboravimo ni mnoge druge naše pametare, koji Bogišiću dadoše inspiraciju za pravila životom nadahnuta.

        Sjetimo se ovom zgodom i sjajne svečanosti proglašenja Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru, drugog dana Vaskrsa, 26. aprila po starom odnosno 8. maja po novom 1888. godine.

Pred večer Đurđevdana na ulicama cetinjskim i po zidovima javnih mjesta izlijepljen je proglas „Imovinskog zakonika“ sa sljedećom sadržinom:

„RED SVEČANOSTI

        prilikom proglašenja „Građanskog Zakonika“ dana 26. aprila 1888. god.

• Na 9. ura u jutru oglasiće veliko zvono službju božju.
• U isto doba okupiće se u biljardi okićenoj zastavama državni savjetnici, ministri, članovi Velikoga Suda i ostali glavari u punoj uniformi.
• U isto doba postrojiće se jedno odjeljenje vojske u paradi pred manastirom.
• Na 9 ½ ura poći će svi gore-imenovani glavari u Sv. Dvor odakle će dopratiti Njegovo Visočanstvo Knjaza do crkve.
• Poslije službe božje držaće se prizivanje sv. Duha.
• Iza prizivanja sv. Duha poći će Njegovo Visočanstvo Knjaz s pratnjom u biljardu, gdje će se u to doba naći G.G. zastupnici stranijeh sila, u punoj uniformi.
• U biljardi pročitaće Predsjednik Državnog Savjeta, Ministar unutrašnjih djela, g. Božo Petrović, Knjažev ukaz, kojim se Građanski zakonik u život uvodi, a Njegovo Visočanstvo Knjaz potpisaće zatijem Zakonik i staviti na njega Svoj pečat, na koje će se opaliti 21 top i vojnici staviti oružje pred prsi.
• Poslije toga Nj.V. Knjaz iziće će s pratnjom pred manastir među narod, i tu će pročitati besjedu, kojom će narodu crnogorskom objaviti proglašenje građanskog zakonika. Pročitana besjeda Njegova Visočanstva Knjaza razdijeliće se među narod.
• Iza toga Njegovo Visočanstvo Knjaz vraća se s pratnjom u Sv. Dvor gdje će primati čestitanja.

Cetinje, 25. aprila 1888 god.“

        Bogišić je posebno držao do toga da Zakonik treba da razumije vaskoliki narod, a ne samo pravnici. Zato su u njemu pravila narodnim jezikom, načinom, izrekom skovana. Znao je da zakonodavac, ako ga od prve nerazumije, nema lijeka tome nerazumijevanju. Napajao se narodnom pjesmom, slavom Gorskog vijenca i učinio znatan i častan napor da pravne ustanove iz razvijenog zapadnog svijeta  jezikom narodnim prilagodi krševitoj, a pravnički još neupitomljenoj Crnoj Gori. OIZ je za vijek vjekova postao istinsko narodno pravo. Riječju, Bogišić je zato Likurg, Tribonijan, Solon od Crne Gore.

        Poštovani prijatelji, u ovoj godini kada proslavljamo veliki jubilej 130. godina od proglašenja OIZ-a, Vlada Crne Gore je donijela i odluku o izradi Crnogorskog građanskog zakonika. Time je ova generacija pravnika zavrijedila veliku čast, ali i preuzela veliku odgovornost. Reći ću: treba dostojno stati pred Bogišićem i pred njegovim Zakonikom.

        Kakav danas Crnoj Gori treba građanski Zakonik. Komisija za njegovu izradu je već odlučila i tim putem krenula: Zakonik će imati sedam djelova: opšti dio, prava ličnosti, stvarno pravo, obligaciono pravo, nasljedno pravo, porodično pravo i kruna svega sedmi dio 45. dičnih Bogišićevih izreka s kraja OIZ-a.

        U pogledu sadržaja i suštine Zakonika danas, kao nikada ranije, melemno odzvanju Bogišićevi zahtjevi:

• Zakonik treba da bude izrađen strogo naučnim putem, s obzirom na to što u naše vrijeme predstavlja pravnička nauka i zakonodavna praktika u Evropi;
• treba izraditi i opredijeliti principe toga Zakonika s neprestanim obzirom na glavne teorije koje gospoduju u nauci, nezanemarujući ni časak iz oka prilike u Crnoj Gori;
• pravila Zakonika treba dovesti u harmonično saglasje sa zahtjevima života, okolnostima i potrebama našeg vremena;
• obraćati pažnju na načela i pravila koja se nalaze u nauci i boljim zakonodavstvima Evrope, koristeći se njima u onoj mjeri koliko to dopuštaju naši uslovi i potrebe u Crnoj Gori;
• privesti u sistematski red vaskoliki materijal;
• izraz u Zakoniku učiniti razumljivijim, izbjegavajući pritom svekolike apstrakcije, koje narod pojmiti ne može;
• taj prostrani posao treba da bude rađen s naročitim obzirom na tradiciju Crne Gore i na brojne zakone koje su sve ovo vrijeme u Crnoj Gori nicali;
• treba, naravno, imati ogromnu volju i energiju da se ovaj dugogodišnji posao privede kraju.

Poštovani prijatelji, imam ugodnu priliku i čast da vam saopštim da je komisija za izradu Crnogorskog građanskog zakonika odlučila da njegov sedmi dio budu Bogišićeve pravne izreke s kraja OIZ-a. To je „dar devinacije“. To je rijedak dar od Boga, koji posjeduju proroci i vrsni pjesnici, mada ni oni nijesu vazda pri ruci. Bogišić je na sebi svojstven način lučio iz rimskog prava prvenstveno ali i iz  prava Evrope i svijeta ono što je zbilja vrijedjelo i uzimao iz baštine očeva i ono što je pitko da bi ga uzakonio u izreke saopštene ritkom narodnih poslovica. Ovim izrekama se i danas služe mnogi, ponajviše profesori, sudije, advokati, kao nekom „busolom zdravog pravnog razuma“. Nema sumnje da će našem novom Zakoniku one dobro doći i kao izraz identiteta i kontinuiteta, ali i poštovanja civilizacijskih vrijednosti OIZ-a.

Poštovani prijatelji, ovu besjedu ne bih htio završiti a da ne uputim poruku onima koji su procijenili da ovu visoku nagradu zaslužujem, dakle svekolikoj pravničkoj zajednici Crne Gore.

Poštovane kolege, od Vas se očekuje da doprinosite svakodnevno društvenoj kontroli ponašanja od strane institucija. Ne zaboravite da savremeno pravo ne sadrži samo norme međunarodnoga prava, norme u običajima, ustavu, zakonu, sudskim odlukama i odlukama drugih državnih organa, nego i moralne principe koje predstavljaju najbolje moguće opravdanje za sve te norme. Sudovi imaju specifičan zadatak: 1. da autoritativno primjenjuju pravo; 2. da na specifičan način stvaraju pravo. Poznato je da između prava i morala postoji nužna veza. S jedne strane, preko cilja prava, a sa druge strane, preko tijesne veze prava i pravde.

Svima, a posebno pravnicima, neka bude na umu uzvišeni cilj: vladavina zakona, razumije se i ustava, razumije se i prava uopšte, a ne vladavina ljudi. Razumije se i vladavina morala: „I što nije zabranjeno, može da ne bude pošteno“. Jesmo li se možda nekada upitali koliko je u pravnom prometu nemoralnih a zakonitih ugovora. Nije mali broj pravnika koji tvrde da su zakoni pravo tek onda kad ih sudovi i drugi nadležni organi i tijela primijene i da zakon i ustav jeste ono što sudovi kažu da jeste. Možda i jeste pretjerivanje, ali njihova poruka, sa težinom, blizu je stvarnosti. Pritom ne treba zaboraviti kreativnu ulogu koju sudovima  „ostavlja“ poroznost prava u okviru zakona.

Poštovane kolege, imajmo stalno na umu suštinu jurisprudencije da pravni sistem nije samo sastavljen od pravila, nego i da je zasnovan na pravilima. Otuda je neizbježna uloga i odgovornost pravne teorije, koja mora objašnjavati pravo kao „kompleksnu društvenu i političku instituciju sa normativnim vidom, u smislu da njom upravljaju pravila“. Ali, ne gubeći iz vida tako aktuelnu poruku da prinudna moć prava ustvari predstavlja njegov prihvaćen autoritet. S druge strane, pravdi treba pristupiti kao društvenoj i pravnoj vrlini. Zakon je pravedno primijenjen onda kad je primijenjen nepristrasno ili objektivno. Zato i govorimo o sudiji, tužiocu, profesoru, itd. kao pravednom i nepristrasnom, o suđenju, o istrazi, o ispitu, kao nepristrasnom ili pristrasnom. Tako isto, o osuđenom, krivom, obaveznom. Ipak znamo da između pozitivnog prava i pravednog prava nije znak jednakosti. Taj razlaz naša pravnička zajednica treba sve više da svodi na podnošljiv jaz. Ustvari, pravedno pravo je mjera svih prava, ja bih rekao najtačnija mjera. Uostalom ideja pravde je u tome da lica u odnosu jedni na druge imaju pravni položaj relativne jednakosti. Hart bi rekao: „Sa istim slučajevima postupaj isto“. Ali i dodaje: „a sa različitima različito“.

Pošto pravo ima svoj naturalitet, svoju prirodnost, a ne samo svoju pozitivnost, onda je razumljivo da stvar moramo posmatrati šire i dublje, u smislu favorizovanja principa pravnosti, koji je nesumnjivo viši i širi i važniji od principa zakonitosti. S druge strane, poštovati zahtjeve  jurisprudencije -  jedinstvo teorije, tj. nauke i pravne prakse. I tako nužno saglasje našeg unutrašnjeg prave i prava Evropske unije.

Kako u svakom vremenu odzvanja Bogišićeva izreka: „Zakon je za svakoga zakon“. Nekad je u jednoj od ranijih verzija OIZ-a dodao je: „pa i za onoga koji ga postavlja“. Kad je išao na razgovor sa Knjazom intimno je zapisao ili ovaj dodatak ili ništa. Na kraju je ipak  ičezao dodatak.

Ima li ljepše, uputnije i aktuelnije ideje vodilje od one Knjaževe poruke izgovorene prilikom proglašenja OIZ-a: „Crnogorci! Uvodeći u život ovaj građanski zakonik i dajući mu snagu, ja vam zapovijedam, svima i svakom, da mu se pokoravate. Pred ovim zakonom da umukne svačija volja, a neka se čuje samo volja njegova, volja zakona. Iz njega neka se razlijeva pravda na sve one koji pravo čine, a nek se pod snagom njegovom krše i lome svi koji mu se opiru, koji krivi čine: on nek je moćna zaštita nevinosti koje je u opasnosti da postrada, a neumoljiv bič nasilju i samovolji koja od obijesti ili zlonamjerno hoće zla da čini. Od svih vlasti, a naročito od sudija, najstrože zahtijevam da su strogi i savjesni vršioci zakona i da u primjeni zakonskih određenja ne gledaju ni koje ko, ni ko se kako zove, ni kog je roda i plemena ni koji položaj zauzima, ni kojim se krstom krsti ili se ne krsti”.

Znao je naš Knjaz da je Bogišićev poduhvat zasijenio, oduševio, nadahnuo i pokrenuo. Epohalnost Bogišića i OIZ-a ni malo ne blijede, između ostalog, i zato što su duboko posegli za korijenima, ali i zato što je bio izdanak onih tvoriteljskih snaga evropsko-državno pravne civilizacije. Nemojmo ih ni mi nikad zanemarivati. Takvi pravni poslenici stvarno otkrivaju domašaje koji uzrastaju u onaj istorijski hrast koji daje plodove. OIZ i njegove poruke su potvrde da pravna kultura i kultura sjećanja zadržava čvrste veze svijeta, na ponos svih nas. OIZ je moćna crnogorska i evropska knjiga, nama na ponos, na ponos njegovog sastavioca, ali i na ponos njegovo naručioca. I naravno, u našoj svekolikoj pravničkoj, ali i široj zajednici, uvijek otvorena knjiga, busola zdrave, pravedne i prirodne pravničke i opšte narodne pameti.

Taj ponos je osjetio i nagovijestio još u godini proglašenja Zakonika, slavni pjesnik Jovan Jovanović Zmaj:

„Ponosi se Crna Goro!

  To si mogla i do sada,

  Jutros novu slavu stiže,

  Državica skromna mlada“.

          Do sada joj zor junaštva

          Sa obraza čista sija

          Sad se združi um i pero

          Pa da bude još svetlija.

          U miru se ovo steklo,

          Ne sa mačem, puškom, topom;

          Al malenoj Crnoj Gori

          Slavu diže pred Jevropom...“

        Eto tako je o našem Zakoniku pjevao veliki pjesnik. Srećan sam što dičnu pjesmu o našem Zakoniku i danas pjeva svekolika pravnička zajednica Crne Gore, i mnogo šire od toga. Pjevaju i mnogi drugi o toj moćnoj crnogorskoj knjizi, koja je stala rame uz rame Oktoihu, Gorskom vijencu, Luči Mikrokozmi, Poslanicama Petra Prvog. Ali ne propustimo da istaknemo... Pravila OIZ-a su dobrim dijelom i duboki pravnički izraz primjera čojstva, junaštva, života i običaja Crnogoraca i naroda koji sa njima u takvom skladu vjekovima žive, ali i inostrancima koji se u ovoj zemlji nalaze ili sude.

        Poštovane kolege i prijatelji,

        Imamo sa čim izići pred Evropom. Ali ne zaboravimo Evropa treba da živi i u nama. Razumije se njeno pravo, standardi i vrijednosti. I to s najvišom ozbiljnošću, vodeći računa o pravnim pojmovima, uvjerenjima, ustanovama i dobrim običajima naroda u Crnoj Gori. A sve to privoditi u harmonično saglasje sa zahtjevima života, okolnostima i potrebama našeg vremena, ne puštajući ni časak iz oka ono što u naše vrijeme predstavlja pravnička nauka, zakonodavna i sudska praksa Evrope. I to razumljivog i prepoznatog pravničkog izraza, bez obzira nato o kakvom je prostranstvu posla riječ. Pogledom na neobičnu važnost naše struke, privilegovane, ali i odgovorne da izuči, rasudi i privede u saglasje množinu zahtjeva koju pred nju postavlja država Crna Gora i društvo uopšte. Dobar pravnik je onaj koji znatnu količinu pitanja koja se pred njim postavljaju dovodi u sklad sa rezultatima pravničke i druge nauke i sa živim hodom sudskih odluka.

        Uvaženi predstavnici naše privilegovane pravničke zajednice, molim da primite uvjerenje o mom dubokom poštovanju i pravoj  predanosti struci kojoj pripadam. Dozvolite da izrazim sreću i najdublju zahvalnost što sam zavrijedio jednodušno, rekao bih, veledušno potporu svekolikog pravništva. Zato ovo priznanje svijetli osobitom svjetlošću. Vječno sam vam blagodaran na toj visokoj počasti, kao i na današnjoj svečanoj Skupštini pravničke zajednice koju tako otmeno organizujete meni u čast. Tu ogromnu čast dijelim sa mojim studentima, kolegama, profesorima i saradnicima, sa svekolikim pravništvom Crne Gore, kolegama i prijateljima iz Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Naravno i sa ponositom porodicom Šuković čiji je član bio i akademik Mijat Šuković. I sa svojom porodicom, koja svih ovih godina trpijaše moje pravničke zanose, prerana budjenja i arhivska dokumenta, koja tako prostrani prostor u kući zauzmaju.

Hvala