Prof. dr Haris Pojskić: Kultura dijaloga je ključ uspjeha u nauci

Profesor Haris Pojskić sa Linnaeus University u Švedskoj prisustvovao je nedavno 16. naučnoj sportskoj konferenciji CSA akademije u Dubrovniku, pa je to bila prilika da za univerzitetski sajt razgovaramo o njegovoj uspješnoj sportskoj i naučnoj karijeri koju je počeo u Bosni i Hercegovini, te o saradnji sa našim profesorima, jer se u njoj kriju začeci naše vrlo uspješne konferencije.

- Čitav moj život je iz ljubavi prema sportu, posebno prema košarci. Igrao sam košarku od svoje desete godine, a stric mi je bio profesor fizičkog vaspitanja. Igrao sam za zenički „Čelik“ i mladu reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Međutim, poslije 18-te godine odlučim da upišem Fakultet za tjelesni odgoj i sport u Tuzli, gdje poslije četiri godine dobijam ponudu da ostanem kao asistent i tada počinje moja akademska karijera. Jedan dio svog životnog puta i karijere sam proveo u Americi, dobijanjem stipendije. Vraćanjem u Bosnu, doktoriranjem, počinje ozbiljnija istraživačka karijera. Prepoznali smo da postoji manjak dobrih i kvalitetnih časopisa i okupljanja ljudi koji rade u sportu i nauci, pa smo zato osnovali naučni časopis i počeli smo s konferencijom koja je iz lokalne prerasla u internacionalnu, kakav je karakter dobila s nazivom „Sport i zdravlje“. U tom periodu sam stupio u kontakt sa sadašnjim dekanom Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću, Stevom Popovićem. Tada smo počeli da sarađujemo i vjerovatno je na neki način to bila inicijalna kapisla da pokrenemo jedan kvalitetan časopis koji je sigurno jedan od najboljih i najrenomiranijih časopisa u okruženju. Moram naglasiti da je ova konferencija prevazišla ono što smo mi radili u Tuzli. Definitivno je dobro da ova konferencija postoji da ljudi napreduju, razmjenjuju iskustva i pokušavaju da naprave nešto na polju sportske nauke, navodi Pojskić, član uredničkog odbora Montenegrin  Journal of Sports Science and Medicine (MJSSM).

Naš sagovornik je prije četiri godine dobio stipendiju od Evropske unije, da radi post- doktorat na projektu, na jednom od univerziteta u Švedskoj. Dobija, potom, nekoliko ponuda za posao, a prihvata na Mid-Sweden Univerzitetu u centralnom dijelu Švedske, te biva angažovan i na Institutu za istraživanja u zimskim sportovima. Tri godine je proveo tamo, zadnju godinu je promijenio univerzitet, spustio se u južne krajeve Švedske i sada radi na Linnaeus Univerzitetu.

Košarka je oblikovala njegov život i sva ta pitanja vezana za nauku i istraživanja su proizašla iz igračke i trenerske karijere, jer je jedan dio svog akademskog rada posvetio trenerskom poslu, vodio je četiri godine univerzitetsku ekipu „Student“ u Tuzli, koji je bio prvi univerzitetski klub, uspjesima stigavši od treće do prve bosanske lige.

Univerzitetski klub „Student“ je bio lijepo i uspješno iskustvo.

-Sigurno je dobra kombinacija, dobro se radilo, imali smo podršku rektora univerziteta i čitave strukture da smo napravili jedan dobar projekat jer su studenti iz cijele Bosne dolazili da studiraju, igraju i treniraju u našem klubu. Imali smo igrače koji su studirali, kojima smo obezbijedili uslove za studiranje, a u isto vrijeme su imali i dobre uslove za trening, tako da smo napravili povoljnu situaciju da su oni na kraju dobili svoje diplome, zvanje, a mi smo imali dobre rezulltate kao klub, prisjeća se Pojskić.

Kroz svoju akademsko - istraživačku karijeru pokušavao je da rješava probleme, kao i kroz doktorsku disertaciju i naučne radove, a jedan od fokusa su bili prediktori šuterske preciznosti u košarci. Htio je da vidi koji su to faktori koji utiču i diskriminišu bolje i lošije šutere u košarci.

- Uspjeli smo da kreiramo određene dinamičke testove preciznosti koji se izvode u uslovima zamora i koji su pokazali da su vrlo dobri prediktori šuterske preciznosti tokom sezone za šuterski profil igrača, u odnosu na neke ranije testove koji su korišćeni u stanju odmora sa stacionarne pozicije. Testovi koje smo mi konstruisali su testovi koji se sada koriste u mnogim slučajevima,  na različitim sportskim institutima i u časopisima, pozivaju se na  te naše testove, srećni smo zbog toga. Drugi nas citiraju, objavljuju naš rad i tako dalje. Pored toga, umnogome me je interesovala optimizacija treninga, zagrijavanja prije i tokom utakmice, koje su to najbolje strategije za trening. Tako da smo dosta radili na tome koje su to vrste stretching-a, istezanja,  koji su to protokoli da bi sportista najspremnije ušao u utakmicu, da bi bio manje podložan povredama itd. Jedan dio radova je objavljen u vezi sa preventivnim djelovanjem na balans i na redukciju povreda u sportu, tako da su te stvari označile početak istraživačke karijere, priča profesor Haris Pojskić.

Iako vrlo mlad čovjek, profesor Haris Pojskić ima bogato iskustvo u pedagoškom radu, pa nas je zanimalo kako izgleda njegova komparacija balkanskog i švedskog obrazovnog sistema.

-U nekim stvarima je slično, ali u nekim je ogromna razlika. To je razlika koja potiče od samog vrtića, obdaništa i njegove uloge u obrazovnom sistemu, koja se na kraju vidi i u akademskom sistemu. Glavna razlika je u kulturi razgovora i komunikacije koju oni stvaraju od malih nogu. Svi neki zadaci, obrazovni, ispitni od malih nogu su usmjereni na to da dva čovjeka, tri čovjeka, četiri djeteta, pet studenata sarađuju na istom projektu, da su upućeni jedni na druge i da razmjenjuju mišljenja, poštuju jedni druge i kada komuniciraju. Na kraju oni uspiju, oni će za tri godine napraviti zgradu od 50 spratova koja se neće srušiti, a mi ćemo možda uspjeti napraviti zgradu od 70 spratova, koja će se na kraju možda srušiti. Vrlo se sistematično radi u svim nivoima, postoji kontrola kvaliteta na svim nivoima, tako da neke stvari koje nijesu dobre, ne mogu proći. Kod nas još uvijek je puno loših stvari koje mogu proći i mnoge stvari su podložne korupciji ili nepotizmu, što je vjerovatno boljka ovih prostora.

Značajna je razlika u doktorskim studijama između zemalja bivše Jugoslavije i Švedske, koja se ogleda u tome - da kod nas doktorandi mogu biti oni koji imaju novac da plate studije, a u Švedskoj rijetki koji su najbolji i koji su zbog toga privilegovani u statusu tokom trajanja doktorskih studija. 

-Ako se porede doktorske studije, tamo je velika konkurencija da čovjek dobije priliku da postane doktorski student, za jednu poziciju se prijavljuje 20-30 studenata i onaj koji je dobije, sigurno je najbolji i ima platu naredne četiri godine na doktorskim studijama kao doktorand. Kod nas čovjek mora platiti, ako ima novac, da bi postao doktorand i faktički studiraju samo oni koji imaju novac, a ne oni koji su najbolji. Ono što je suštinska razlika jeste kultura dijaloga, gdje jednostavno se u Švedskoj uče od malih nogu da poštuju i cijene jedni druge. Smanjen je taj odnos hijerarhije, da li je neko asistent, redovni profesor ili dekan, svačije se mišljenje cijeni i svačija ideja je dobrodošla i to je ono što na kraju donosi rezultate, zaključuje profesor Haris Pojskić, sa Linnaeus University u Švedskoj.

Tekst: Dr Miomir Maroš