Nova objava - 05.04.2020 01:05
(Poštovane koleginice i kolege sa druge godine SP Ruski jezik i književnost, ovo je završni dio predavanja o F. M. Dostojevskom na Ruskoj književnosti 4 – Realizam 2. Sljedeći put počinjemo da analiziramo poetiku Tostoja a, pored redovne obaveze, imate i dodatni oblik motivacije za učenje u tome što sagledavamo opuse dvojice ruskih velikana, koji stoje u vrhu ne samo ruske, nego i svjetske književnosti.)
Svoj kritički pristup prema savremenom društvenom trenutku Rusije, pored demistifikacije uloge crkve, Dostojevski nastavlja i razobličavanjem instance sudskih vlasti. Svakako, sigurno nikad nije mogao zaboraviti ni montirani proces izvršenja smrtne kazne nad njim, kada je, nakon razbijanja kružoka Petraševskog, bio u grupi kojoj je bilo namijenjeno zastrašivanje u vidu insceniranog strijeljanja. U „Braći Karamazovima“, u znak nesposobnosti nadležnih sudova, ostaju nerasvijetljena čak tri ubistva, što predstavlja jasnu poruku o stavu pisca prema sudskim procesima u staroj, feudalnoj Rusiji. Starcu Zosimi se o tome kako je udavila svog bolesnog supruga ispovijeda seljanka, ubicu ljubavnice ne bi stigla zaslužena kazna da se sam nije prijavio, a Smerdjakov, kao stvarni oceubica, vrši samoubistvo pa se nikad i ne sazna za njegov zločin, pri čemu Dimitrije biva osumnjičen i poslat na robiju u znak novog primjera nesposobnosti ruskih sudova i policije. Da bi do kraja prikazao bizarne slike samog toka suđenja, pisac ne propušta da prvo istakne kako su sve karte za sudski proces unaprijed rasprodate, i da dame dolaze nagizdane kao za pozorišnu predstavu, pa i taj podatak predstavlja dodatni detalj kako se suđenje pretvara u običnu farsu. Analizirajući atmosferu tokom suđenja, Milosav Babović zapaža i kako je prisutna publika bila podijeljena na one koji su navijali za oslobađanje Dimitrija od kazne, i druge, koji su bili za to da bude osuđen. Naime, dame su tokom procesa bile naklonjen Dimitriju jer im je imponovao njegov status osvajača ženskih srca, a ljubomorni muški svijet se upravo zbog toga i nadao osuđujućoj presudi. Babović ističe i detalj da su tužilac i branilac čitavu raspravu o sudbini potencijalnog robijaša prvenstveno tretirali kao priliku za lična nadgornjavanja i intelektualnu utakmicu pred gledaocima, pa je sam osumnjičeni u čitavom farsičnom procesu suđenja postajao nebitan, a njegova sudbina unaprijed zapečaćena. U čitavu scenu „poštenog suđenja“ Dostojevski je vješto uključio i porotu, čiji sastav čini primitivan, ograničen svijet, trgovci i seljaci, pa pisac završetak suđenja ironično komentariše naslovom „Seljaci osvjetlaše obraz“ doslikavajući raspad sudskih vlasti u Rusiji tog doba.
Kroz kompromitantne scene i opise crkvenih i sudskih krugova Dostojevski je upravo na poziciji svog velikog savremenika, Tolstoja, kojeg je ruska pravoslavna crkva i ekskomunicirala iz svojih redova zbog kritičkog, nepomirljivog stava prema njoj. Dostojevski jasno iskazanim stavom u romanu, da ne vjeruje ni crkvi ni sudovima, stavlja do znanja da ne priznaje takvu Rusiju, i da ne vjeruje u napredak zemlje sa poremećenim sistemom vrijednosti, vjere i pravde. Kada se ovome pridoda i cjelokupna storija o raspadu ruske porodice, onda je jasno u kakvim pesimističkim tonovima je Dostojevski oslikao svoju epohu i carsku Rusiju.
Stoga nije čudno što na visokoumjetnički način diže svoj glas protiv destruktivnih pojava u ruskoj porodici, koja je to samo formalno, a po svim parametrima predstavlja vlastitu negaciju uz oslikani sunovrat, raspad, mržnju, netrpeljivost i sukobe, što je strano svakoj pravoj porodici. Dodatni detalj mračne slike familije Karamazovih predstavlja i prisustvo vanbračnog sina, Smerdjakova, kojeg je razbludni otac začeo sa jurodivom prosjakinjom Lizavetom Smradnom, a u kući ga drži kao svog lakeja i plaća mu za posao da služi vlastitog oca. A pritom, svom zakonitom sinu, Dimitriju, zakida na nasljedstvu i postaje mu čak suparnik u ljubavi prema Grušenjki. Mržnja između Fjodora i Dimitrija je uzajamna, hladno proračunati, filozofski orijentisani realista Ivan ne voli nikoga, a Aljoša biva vođen svojom djevičanski čistom dušom da ode u manastir bježeći od rasula u porodičnom domu u znaku predstojećih obračuna.
M. Babović ovim povodom zapaža da je Aljošino posvećenje crkvi jasan vid bjekstva od stvarnosti, svojevrsno traganje za spasenjem od narastajuće karamazovštine, koja prijeti da postane znak raspoznavanja Rusije i kolektivnih moralnih normi. Dostojevski u roman svakako uključuje jednu od svojih centralnih tema, viziju sudbine poniženih i uvrijeđenih, posebno kada je riječ o sudbini djece patnika, nezaštićenih mladih bića koje ni ruski zakoni ne štite kako treba. Zato će jedan od mladih junaka, sin kapetana Snjegirjova, biti spreman da Dimitrija izazove na dvoboj da bi mu se osvetio za poniženje koje je nanio njegovom ocu.
U višežanrovskoj strukturi romana posebno mjesto svakako ima etičko-filozofsko težište romana, u dva poglavlja: „Buna“ i „Veliki inkvizitor“, čiji autor je Ivan Karamazov. U svom filozofskom promišljanju ovaj junak nastoji da prvo ukaže kako je filozofija postojanja zasnovana na živom, ovozemaljskom životu i ljudskim odnosima. U svom filozofskom poimanju povezuje realno i metafizičko do nivoa postojanja Boga i božanskog učenja koje se u stvarnom životu ovaploćuje u socijalizam kao globalni svjetski proces pravde za sve. Svakako, u funkciji stava samog pisca, Ivan se zalaže za preuređenje društvenih odnosa rušenjem teološke koncepcije svijeta u cilju oslobađanja čovjeka, njegove svijesti i volje. Ivan protežira misao da se samo putem potiskivanja religiozne svijesti čovjek može osloboditi, vratiti samome sebi, a time u svoje ruke i uzeti pravo da mijenja svijet nabolje. Takva pitanja Ivan Karamazov nastoji da razriješi u pomenutim poglavljima romana, pri čemu je njegova svijest ambivalentna, raspolućena u dva pravca, na teističko učenje i ateističku negatorsku poziciju. On je pritom svjestan istorijskog značaja religije za razvitak ljudskog roda, jer je, po M. Baboviću, misao o postojanju Boga, u stvari, jasan znak čovjekove želje za postizanjem etičkog savršenstva. Ali je, po mišljenju Ivana Karamazova, došlo vrijeme za preokret upravo zato što religiozna učenja koče razvitak istorijskih tokova i slobode ljudskog duha.
Ivan Karamazov u svojim filozofski obojenim promišljanjima sagledava i funkciju ljudske patnje, koja bi trebalo da predstavlja simbol čovjekovog trajanja i potvrđivanja u vremenu. Patnja, po Ivanu, označava duhovnu kaznu za ljudske grijehe, ali on istovremeno odbacuje svaki njen vid ako pritom među patnicima treba da se nađu i djeca, i to u znak kazne za roditeljske grijehe. Zato on unaprijed odbacuje Boga koji bi se svetio na djeci, i ne prihvata objašnjenje svrhovitosti patnje, koja mora biti prisutna kako bi se razlikovalo dobro od zla. Taj proces, po Ivanu Karamazovu, ima previsoku cijenu ako se mora plaćati stradanjem nevine djece, pa on zato i staje iza svoje čuvene misli u romanu da ne prihvata opštečovječansku harmoniju po cijenu i jedne jedine suze djeteta.
Svojim promišljanjima Ivan dovodi i Aljošu do preokreta u hrišćanskom stavu po pitanju kažnjavanja spahije, koji je naredio da hrtovi rastrgnu seosko dijete, pa Aljoša, uz svu svoju božansku duhovnost, jasno stavlja do znanja da je i sam za smrt takvog djecoubice. U ovom slučaju on se odvaja od crkvenog učenja i zavjetnog svepraštanja, ali ostaje na crkvenom učenju oslanjajući se na Hristovu etiku, koja za osnov ima preuređenje svijeta na moralnim normama, a upravo ta tema biva i jednom od centralnih u legendi o Velikom inkvizitoru.
Ivan Karamazov propituje podjelu vjerske vlasti na ovozemaljsku i nadzemaljsku želeći da ustanovi hijerarhiju i unutrašnje konflikte između ta dva nivoa. Španski kardinal, inkvizitor, junak Ivanove legende, želi da izvrši „reviziju“ crkvene vlasti, da sagleda praktične razloge neuspjeha tokova hrišćanstva, što mu predstavlja i povod da lično revidira hrišćanska načela i funkciju etike u okrilju vjere. M. Babović ovim povodom piše da su u osnovi poeme „Veliki inkvizitor“ „problemi hleba i slobode, vere i ateizma, vlasti i mase, otuđenja i težnje za ujedinjenjem sveta“. U svjetlu ovakve definicije problemskog težišta navedene legende Inkvizitor ukazuje Hristu da je pogriješio što je i pored opomene moćnog Duha pošao među ljude praznih ruku, umjesto da je prvo nahranio čovječanstvo i tako ga vezao za sebe i svoje učenje. Po mišljenju Inkvizitora, Hristos je precijenio ljude time što je želio da im da mogućnost da se za njega opredijele bezinteresno, vjerujući da su u stanju da samostalno spoznaju značaj slobode i slobodnog opredjeljenja za onoga koji će ih voditi. Inkvizitor opominje Hrista da obećanje o apsolutnoj slobodi nije ravno samom hljebu, kao simbolu materijalnog zadovoljenja i blagostanja. Hristos je odbio predloge moćnog Duha da veže ljudsko stado za sebe različitim oblicima manifestacije moći: zato odbija i da pred očima čovječanstva pretvori kamenje u hljebove da bi fascinirano ljudstvo bespogovorno krenulo da ga prati na mučnom putu spoznaje istine i života. Moćni duh, to jest, Demon, zatim predlaže Hristu da pred očima ljudi učini neko čudo, da, na primjer, skoči sa visokog hrama, pa da ljudska masa, videći da se nije povrijedio, povjeruje u njegovu veličinu i zato pođe za njim bez riječi. Tim prije što ljudsko stado manje traži samog Boga a više želi da bude svjedokom nekog izvršenog čuda. Hristos takođe odbija i treću mogućnost kako da veže narode za sebe, da u svoje ruke uzme carski mač i demonstracijom sile povede sve za sobom. On ne želi ni hljeb, ni demonstraciju čuda, ni vlasti, i to upravo zato što očekuje da će se čovjek za njega opredijeliti po svojoj, sopstvenoj volji, bez praktičnog interesa, i time pokazati svoju veličinu.
Po Velikom inkvizitoru, Isus Hristos je upravo napravio i najveću grešku jer je precijenio značaj i nivo ljudskosti u čovjeku, što je zanemario jednostavnu činjenicu da čovjek ne živi samo od hljeba, ali da bez hljeba živjeti svakako ne može, jer je, prije svega, materijalno biće. Pa će uvijek zato i doći do tragičnog konflikta ličnosti na planu unutrašnje podjele na materijalne i duhovne interese. Inkvizitor dobro poznaje ljudske slabosti, jer predstavlja vlast na zemlji, čime je bliži običnom čovjeku nego sami Bog, pa tvrdi da ljude prvo treba nahraniti da bi se tek posle toga od njih tražilo ispoljavanje vrijednosti i vrlina. Po Velikom inkvizitoru, Hristos je svojim pogrešnim učenjem precijenio čovjeka, koji će mu se zbog diskrepance između materijalnog i duhovnog oduprijeti, i neće ići za njim kroz istoriju. Tim prije što sloboda odlučivanja za ljudsko stado često biva preveliki teret, koji u svojoj duhovnoj strukturi može nositi manji broj osviješćenih pojedinaca, ali mase sigurno ne. Posebno zato što u njihovoj psihi oduvijek, po Inkvizitoru, dominira stav da se treba prikloniti društvenim regulama, zakonima, putem potčinjavanja nekom višem autoritetu, božanskom ili ovozemaljskom. Ali onom autoritetu koji je svjestan ljudskih slabosti, i čovjekovih neodvojivih bioloških korijena i potreba.
Dostojevski ovakvim etičko-filozofskim disputom između Hrista i Inkvizitora ukazuje i na evidentnu istorijsku činjenicu da su pojedinci, u ulozi vjerskih poglavara, na sebe preuzeli božansku misiju na zemlji, koristeći upravo ono što Hristos odbacuje, ograničavajući čovjeku slobodu putem hljeba, kao simbola materijalnog blagostanja i zadovoljenja. Upravo zato Inkvizitor i sprovodi svoj naum da, kao eksponent ovozemaljske duhovne vlasti, iznađe načine kako da neposlušno ljudsko stado podvrgne religioznim regulama, kako da mu ograniči slobode hljebom, tajnom, čudom i autoritetom. Inkvizitor, kao oponent Hristu, ne želi da se čovjek slobodno opredjeljuje, pa je kroz istoriju spreman i da ognjem i mačem, i lomačama, pokorava ljude i narode. Jedan od suštinskih zaključaka M. Babovića na ovom planu jeste da je „Hristov lik simboličan za sudbinu svakog ideologa osnivača: učenici će revidirati učiteljevu istinu i motivisaće svoju odluku razumevanjem za ljudske slabosti.“
Po Velikom inkvizitoru, slaba ljudska bića nemaju snage da istraju na istorijskom putu ako ih neko ne vodi, ona nemaju snagu da nose breme slobode, i nikada neće dovršiti Vavilonsku kulu, kao pojam završetka vlastite misije u svijetu. Inkvizitor je upozorio Hrista da je i previše očekivao od čovjeka, da čovjeku ne treba dati pravo slobodnog izbora, jer će on to pravo ubrzo banalizovati, i pokazati da ga nije ni zaslužio. U svojoj poemi Ivan, to jest, sam pisac, pokazuje krajnje granice ambivalentnog odnosa prema čovjeku kao slabom biću: očekivanja od njega, ili nepovjerenje prema njegovoj dosljednosti da potvrdi vlastito postojanje. Dostojevski je ponudio tumačenje po kojem bi se na dijametralno suprotan način sagledale perspektive ljudske istorije putem davanja ili ograničavanja slobode čovjeku i čovječanstvu. Na ovaj način je u duhu teorije otvorenog djela ponudio dva sučeljena tumačenja o slobodama i ljudskim vrijednostima, koja će uvijek izazivati oprečne stavove i tumačenja. Inkvizitor priznaje da je on sam, zajedno sa čovječanstvom, na strani Demona, čijim iskušenjima je Hristos odolio, što ne znači da Inkvizitor nema osjećaj patnje kroz viziju Hrista, kojeg pušta na slobodu poručujući mu da više ne dolazi kod ljudi, jer mu smeta u vršenju ovozemaljske vjerske funkcije vođenja čovječanstva.
U kritici je zapaženo da dva stava o slobodi ljudskoj - o pravu čovjeka na slobodu, i na njegovu sposobnost da je nosi, imaju i svojevrsnu sintezu u stavu starca Zosime. On ne idealizuje ljudsko biće, i pritom jasno vidi zla čovječanstva, ali ostaje pri stavu da čovjeka, grešnog kakav i jeste, ipak treba voljeti, suzbijati atavističke crte u njemu, i voditi ga ka pravom putu samoosvješćenja. Po Zosimi, krajnji rezultat takve borbe za čovjeka bi mogao rezultirati upravo porastom filantropskih tendencija u društvu, preko kojih bi čovjek i društvo jačali kolektivni altruizam idući ka pojedinačnom i ukupnom moralnom usavršavanju. I ovakvi etičko-filozofski segmenti romana „Braća Karamazovi“ ukazuju na cijeli spektar pogleda Dostojevskog na stvarnost, civilizacijske tokove i ulogu čovjeka u njima. Takvim inkorporiranim poglavljima u književno štivo Dostojevski je svakako proširio polifonijska strujanja svog najkompleksnijeg djela i pokazao žanrovsko bogatstvo romana, u koje se etički imperativi, i literarno tumačenje funkcije vjere, na najbolji način unose u zaokruženu sliku o čovjeku, društvenim tokovima, istoriji i religiji.