Doc. dr Miljan Bigović: Studenti su se maksimalno trudili i vrlo dobro prilagodili na nove oblike držanja nastave
Utiske povodom situtacije na visokoškolskim ustanovama tokom pandemije korona virusa podijelio je prodekan za nastavu Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta Crne Gore doc. dr Miljan Bigović. Sa kojim se problemima susreo, na koji način su student prihvatili novi način učenja i koju obrazovnu formu priželjkuje profesor Bigović nakon završetka pandemije, čitajte u nastavku.
Prošlo je skoro godinu od pojave pandemije i promjene načina rada na fakultetima. Šta se sve od tada do danas promijenilo, i koliko su promjene bile zahtjevne?
Nažalost, pandemija nam je svima promijenila svakodnevnu rutinu kako na privatnom tako i na poslovnom planu. Počeli smo da primjenjujemo neke navike i metode koje smo ranije malo ili nimalo primjenjivali. Takozvana ,,socijalna distanca“ jeste sigurno dobar metod za preventivu širenja zaraze ali se bojim da pojedini ljudi počinju da se pretjerano povlače van i nekih nužnih i normalnih kontakata, uočavam čak i strah. Ipak, nadam se da kada sve ovo prođe, da ćemo dosta toga pozitivnog izvući kao nauk za dalje. Što se posla na fakultetu tiče, morali smo da se prilagodimo jednom potpuno novom načinu rada, onlajn nastavi – za sada ne i onlajn ispitima, jer to bi bio zaista za većinu predmeta koji se predaju na PMF-u nemoguć posao i nije bilo nimalo lako – mnoge kolege koje su koristile klasičan pristup nastavi (kreda, tabla) su sada bili prinuđeni da koriste prezentacije, da ih prave, ili da rade sa grafičkim tablama. Mada, sve te nove vještine svakako znače ali lično mislim da je kvalitet nastave dosta otrpio. Predavanja uživo teško ijedna druga metoda može da zamijeni.
Kako ste se Vi, iz ugla profesora, navikli na novi način rada?
Upravo sam metod onlajn nastave prihvatio onda kada sam zaista morao. Naime, početkom ovog semestra sam studente podijelio u nekolike grupe (pošto u sali gdje držimo predavanje može da se smjesti maksimalno 15 studenata po mjerama zdravstvenih službi) pa sam po nekolika puta držao isto predavanje. Naime, kako predajem organsku hemiju, složićete se da nijedna interakcija nije dobra kao interakcija uživo, gdje student može da odmah pita šta mu nije jasno, gdje ih izvodim pred tablu da pišu jednačine, iako u najvećem dijelu procesa koristim prezentacije, uz dosta priče. Problemi na koje sam naišao prilikom online nastave je što svima mreža nije uvijek najbolja, onda ponekad imate osjećaj kao da pričate sami sa sobom, nekada postavim pitanje pa tek nakon 10ak sekundi dobijem jedan ili dva odgovora. Osim toga, nije isto predavati prirodne i društvene nauke, posebno što ove prve najčešće imaju i laboratorijske vježbe, što dalje otvara nove probleme oko onlajn prezentacije (snimanje vježbi i slično, što već samo po sebi nema nikakvog smisla sem tog ispunjenja nekakvih kvota da smo kao održali nastavu).
Često se polemisalo o kvalitetu onlajn nastave, pa i kredibilnosti ocjena koje se na ovaj način dobiju. Kako Vi gledate na to?
Dijelom sam odgovorio na to pitanje – neuporedivo je (makar sa stanovišta hemije a i ostalih prirodnih nauka) držanje onlajn i uživo, naravno prednost dajem uživo nastavi. Kako onda postajete svjesni da onlajn nastava nije savršena, dolazite u situaciju da možda budete malo popustljiviji i u samom ocjenjivanju (lično, ne previše ali ipak znam da budem malo blaži nego prethodnim generacijama) i samim tim ta ocjena nije sigurno uporediva sa ocjenama koje ste davali prethodnim generacijama. Ali, moramo biti maksimalno realni i razumjeti studente i situaciju u kojoj smo se, svakako ne našom voljom, našli, a sa druge strane ne oštetiti svoj predmet, kriterijum, metod. To izbalansirati jeste teško, ali nije nemoguće.
Da li su studenti pokazali jednak nivo truda kao i ranije, kada se nastava izvodila na fakultetima?
Mislim da su se studenti maksimalno trudili i vrlo dobro prilagodili na ove nove oblike držanja nastave. Sporadično se uvijek jave nekolika slučaja koji pokušavaju da iz cjelokupne situacije izvuku najbolje za sebe (što bi narod rekao, hoće hljeba bez motike) ali srećom broj takvih je mali. Uglavnom su to časni mladi ljudi, a kako su svjesni da im je moj predmet važan za dalje školovanje (povezanost sa predmetima koje će slušati na starijim godinama), interesovanje i ozbiljnost je na nivou koji je za poštovanje.
Može li onlajn školovanje postati novi model obrazovanja, čak i kad pandemija prođe?
Mislim da može ali se iskreno nadam na neće.