Na Filozofskom fakultetu obilježen Svjetski dan etike

(Ne)uobičajenim onlajn predavanjem na temu „Objektivnost i odgovornost“ juče je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću obilježen Svjetski dan etike. Predavanje je održao doc. dr Dušan Krcunović sa Studijskog programa za filozofiju. Simboličan program  najavila je dekanka Filozofskog fakulteta prof. dr Tatjana Novović koja je predstavila predavača i ukazala na značaj sedmog po redu Svjetskog dana etike. U svom obraćanju akademskom auditorijumu prodekanka za nastavu prof. dr Dijana Vučković je istakla značaj aktivnosti koje su na Univerzitetu Crne Gore u poslednje dvije godine realizovane u vezi sa akademskim integritetom, o našem članstvu u ENAI i o projektu Jačanja akademskog integriteta.   

Predavanje je počelo sugestijom profesora Krcunovića „da je ovogodišnji globalni dan etike bio i dan sjećanja na strijeljanje civila, đaka i profesora u Kragujevcu. I kao što nas sve nevine žrtve rata obavezuju na pijetet i etiku sjećanje, tako nam i obilježavanje Svjetskog dana etike unosi primjesu neke nostalgije za etikom. U oba slučaja važi da je zaborav majka svih zala. Naročito to važi za 'zaborav Drugog', o kome je pisao savremeni francuski mislilac Emanuel Levinas“, čiju je misao uspješno promovisao na regionalnom nivou Studijski program za filozofiju. „Upravo polazeći od tog Drugog i onih drugih, moguće je uopšte i govoriti o smislu objektivnosti i odgovornosti kao moralnim idealima, kao životnim i profesionalnim principima ili, rečeno aristotelovskim jezikom, kao vrlinama ljudskog karaktera i intelekta“.

Nakon kratkog problemskog uvoda Krcunović je najavio strategiju predavanja koja se sastojala u postavljanju ideja objektivnosti i odgovornosti u širi istorijski i društveni okvir evropske intelektualne i moralne kulture. Sve je počelo paradoksom da iako „etika nije samo jedna od filosofskih disciplina, niti je samo jedna stavka u programima raznih naučnih disciplina i profesija, već je sastavni dio našeg života, utoliko što je naš život prožet moralnim sudovima i stavovima, mi ipak živimo u doba u kome se afirmiše stav tolerancije (alias vrijednosni relativizam) i od nas se zahtijeva stav neutralnosti (alias 'etička apstinencija', Rahela Jaegi)“. Pozivajući se na Čarlsa Tejlora, jednog od vodećih savremenih mislilaca koji pripada krilu komunitarizma, predavač je naglasio da je u liberalnom društvu sama sloboda izbora nešto što važi kao vrijednost po sebi, nezavisno od njegovog vrijednosnog sadržaja, prema čemu treba navodno imati stav tolerancije, ali kojim se upravo zabašuruje vrijednosni relativizam. Iz toga je izveden zaključak da „pitanje objektivnosti u pogledu toga šta ima veću značajnost ili vrijednost više nije moguće postaviti, a to važi i za pitanje odgovornosti koja po definiciji sadrži izvornu dijalošku situaciju odgovora na poziv drugog ili drugih“. Zbog toga je savremena kultura izložena opasnosti onoga što je nazvano  „diktaturom relativizma“, dok se naša istorijska situacija određuje kao „pad u subjektivizam“ (Čarls Tejlor), kao „doba postdužnosti“ (Zigmund Bauman) ili kao „postmoderni dionisizam“ (Žil Lipovecki). Najdrastičnija potvrda ove kulturne i društvene promjene, koju svjedoči i naša generacija, nalazi se u sferi međuljudskog i u profesionalnoj etici. Društveni odnosi se više ne posmatraju u pojmovima obaveza i dužnosti koje mi imamo jedni prema drugima, a tu spadaju i nepristrasnost i odgovornost, već se svode na kompetitivnost, na borbu i nadmetanje. Kompetitivnost traži manje kompetentnost, a više sposobnost i vještinu opstajanja, što su pokazatelji da se naše društvo polako pretvara u nehumanu tržišnu arenu. Predavač je istakao da je društveni značaj Filozofskog fakulteta u Nikšiću utoliko veći jer se na njemu obrazuju generacije studenata u duhu objektivnosti i odgovornosti kao humanističkim idealima na kojima počiva svako društvo. A koliko je važno „orijentaciono znanje“ koje pružaju naučne discipline koje se izučavaju na ovom fakuletu, pokazano je u nastavku predavanja o objektivnosti i odgovornosti. Predavač je govorio o objektivnosti ili nepristrasnosti koju je evropskoj kulturi zavještao Homer, ali i o čuvenoj aristotelovskoj sentenci amicus Plato sed magis amica veritas („Platon mi je prijatelj, ali draža mi je istina“). Ukazano je istovremeno na specifičnost humanistike u pogledu orijentcije na reguativni ideal objektivnosti koji ne isključuje sasvim ljudsku subjektivnost koja se kroz empatijsku emaginciju stavlja u funkciju razumijevanja drugosti.

Završni dio predavanje bio je posvećen istorijski, društveno i kulturno promjenljivim značenjima pojma odgovornosti. Ovaj pojam je ispraćen od grčke antike u kojoj je uvedena u praksu odgovornosti na način „polaganja računa“ (logon didonai), pružanja razloga, tj. opravdavanja, argumentovanja ili dokazivanja iznijetih tvrdnji. Ovaj vid klasičnog smisla odgovornosti izvorno je pripadao sferi sociopolitičke prakse skupštinskih rasprava odakle se premjestio u filozofske dijaloge, a potom u naučnu praksu koja se i danas upražnjava. Semantika pojma odgovornosti potom je razgranata u značenja odgovornosti kao moći i ovlašćenju, kao brizi, obzirnosti i poštovanju, ali i kao teretu i težini koju preuzimamo stojeći pred etičke zahtjeve i očekivanja drugog i drugih. Predavanje je završeno poentom da status akademskog građanstva povlači teret odgovornosti u naglašenom smislu, ali je taj teret označen kao blagotovoran i oslobađajući jer nas lišava partikularnosti i arogancije svojstvenih egološkom shvatanju subjektivnosti. Nakon predavanja predavač je osjetio puni teret odgovornosti nastojeći da odgovori na vrlo pronicljiva pitanja studenata.