Dr Slavica Stamatović-Vučković o funkcionisanju nastave na Arhitektonskom fakultetu
Pandemija korona virusa dovela je do novog, nekim profesorima do sada nepoznatog načina rada, mnogo izazova ali i korisnih vještina. Kakva je situacija tokom onlajn nastave bila na Arhitektonskom fakultetu, kako su se snašli studenti ali i profesori, kazala nam je profesorica dr Slavica Stamatović - Vučković.
Prošlo je skoro godinu dana od pojave pandemije i promjene načina rada na fakultetima. Šta se sve od tada do danas promijenilo i koliko su promjene bile zahtjevne?
Promjene su bile zahtjevne, prije svega, na mentalnom nivou, a onda naravno i na organizacionom. Na Arhitektonskom fakultetu su svi, i studenti i predavači, digitalno pismeni na prilično visokoj razini. Nemoguće je studirati arhitekturu bez upotrebe i znanja računara, još od prve godine studija. Pored toga, veliki dio znanja se usvaja upravo vizuelno, putem slike, crteža, grafike, tako da nije bilo tako komplikovano organizovati on-line nastavu, koja to omogućava. Može se čak reći da je, dijelom, imala čak i neke prednosti. No, mnogo je kompleksnije izvođenje praktične nastave i on-line i u učionicama u ovim uslovima i to je zahtijevalo dodatni, zaista ne mali, napor svih učesnika, posebno saradnika u nastavi koji sprovode višesatne vježbe. Neophodna podjela studenata u manje grupe iziskivala je mnogo veći utrošak vremena i energije, kako tokom semestra tako i tokom januarskog ispitnog roka, koji se zbog toga i odužio. U petak se završio ispitni rok, u ponedjeljak već počinje ljetnji semestar. To je sve, moram priznati, prilično zahtjevno. No, svi mi jako volimo svoj posao i rad sa studentima, čime se uspostavlja tako potrebna ravnoteža i održava neophodni entuzijazam za dalji rad.
Kako ste se Vi, iz ugla profesora, navikli na novi način rada?
U početku dosta kritički i sumnjičavo, čak i bezvoljno, jer je sve izgledalo dosta komplikovano. No, prilagođavanje je bilo prilično brzo i mislim da sam, kao i ostale kolege sa Arhitektonskog fakulteta, bila iznenađena koliko je toga moguće ostvariti i na onlajn način. Mi smo se svi, već nakon jednonedjeljne pauze u martovskom karantinu, preusmjerili na on-line nastavu i zaista uspješno realizovali sve segmente nastave, i predavanja i vježbe. Posebno sam bila iznenađena dobrim rezultatima studenta prve godine iz predmeta Digitalne metode u arhitekturi (DMA), jer je finalni proizvod 'digitalna produkcija' tj. jedna vrsta makete koju su trebali da produkuju upotrebom softvera za crtanje i lasera/CNC mašine (po motivima „Nevidljivih gradova“ Itala Calvina, što je bila tema za tu godinu). Bili su sjajni i dobili smo fenomenalne radove od kojih ćemo, čim se stvore uslovi, nadam se napraviti i izložbu. Takođe smo, u sklopu tog predmeta, teme prilagodili tadašnjoj karantinskoj situaciji, pa su studenti imali „Pogled s prozora“ kao temu za vježbu u primjeni Photoshopa, tako da smo se uz to mnogo i zabavljali.
Često se polemisalo o kvalitetu onlajn nastave, pa i kredibilnosti ocjena koje se na ovaj način dobiju. Kako Vi gledate na to?
U prethodna dva pitanja sam, čini mi se, dijelom odgovorila i na ovo. To zavisi od materije koja se izučava, a time je to različito i od fakulteta do fakulteta. Na Arhitektonskom fakultetu nova situacija nije napravila neke značajnije probleme, izuzev u dijelu koji se tiče većeg angažovanja zaposlenih. Većina ispita se odvijala realno, u učionici, samo što je organizovana u više manjih grupa. Takođe, studenti su bili obavezni da izrade i makete, što znači da su svi segmenti ispita sprovedeni, kao i u normalnim okolnostima. Što se tiče predaje grafičkih radova, na nekim predmetima nije bila tražena štampa, već samo digitalna priprema i prezentacija/odbrana, koja se odvijala on-line. Iako je i segment štampe bitan, jer se njime takođe pakazuju znanja vezana za grafiku i prezentaciju projekata, digitalna varijanta se pokazala i kao dobra, jer su time smanjeni finansijski troškovi studenata.
Da li su studenti pokazali jednak nivo truda kao i ranije, kada se nastava izvodila na fakultetima?
Rekla bih da jesu. Odnosno, bolje rečeno, nisu imali izbora J, jer smo se u svemu ponašali kao i u normalnim okolnostima. Dakle, kriterijum je bio na istom nivou. Naravno, kao i uvijek, ima različitih studenata, oni koji se trude i dobri su i u normalnim uslovima, takvi su i sada, i obratno.
Može li onlajn školovanje postati novi model obrazovanja, čak i kad pandemija prođe?
U nekim oblastima vjerovatno može odnosno to već i postoji kao što znamo. Što se arhitekture tiče, mislim da može samo djelimično, jer se najveći obim znanja ipak stiče direktnim prenosom i provjerom, tako da je eventualno moguć neki kombinovani, hibridni model. Jasno je da provjera znanja kao kruna edukativnog procesa, nije moguća na adekvatan način on-line, osim ako bi se odvijala u specijalizovanim uslovima. Na Arhitektonskom fakultetu se, posebno projektantski predmeti, polažu crtanjem na času i ne vidim na koji adekvatan način bi se to moglo promijeniti, osim da govorimo o smanjenju kriterijuma i otvaranju mogućnosti da studenti to ne rade samostalno, što svakako ne bi bilo poželjno u trajnoj varijanti. No, i politika edukacije je, kao i mnoge druge politike, instruisana globalno, sa nekih viših instanci i mi smo najčešće prisiljeni da se sa tim usklađujemo. Takođe, prema nekim podacima tzv. „digitalno doba“ je otpočelo još 2003. godine, kada je količina digitalnih podataka na globalnom nivou premašila količinu analognih podataka, digitalne tehnologije sve brže napreduju, tako da nas, sasvim sigurno, čeka dosta promjena i novina.
Fotografije: Radovi studenata: Filip Bulatović, Jana Mitrović, Marko Đurić
Izvor: https://makanje.me/clanak/5443