Održana komemoracija povodom smrti prof. dr Svetislava G. Popovića

Komemoracija povodom smrti dr Svetislava G. Popovića, redovnog profesora i bivšeg dekana Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, održana je danas u rektoratu UCG.

Život i djelo profesora Popovića

Saradnica u nastavi dr Jelena Bajić Šestović, podsjetila je na bogatu profesionalnu biografiju profesora Popovića. 

Svetislav G. Popović (1955-2025), bio je redovni profesor Univerziteta Crne Gore, jedan od utemeljivača studija arhitekture u Podgorici, dekan Arhitektonskog fakulteta u dva mandata. Kroz više od dvije decenije djelovanja, ostavio je neizbrisiv pedagoški trag među brojnim generacijama studenata arhitekture i urbanizma. Diplomirao je 1980. na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gdje je magistrirao 2003, a doktorirao 2010. Nakon diplomiranja stekao je raznovrsna stručna iskustva i reference u sljedećim ustanovama: Titograd – OGP (1981); RZUP (1981–1989), odgovorni projektant, rukovodilac Biroa i RO za prostorno planiranje i projektovanje; „Centar” (1989–1991), tehnički direktor; „Arcada Engineering”, Beograd (1991), odgovorni projektant; „Moca Comerce-Project Engineering”, Podgorica (1992–1994), odgovorni projektant; RZUP (1998–2002), generalni direktor. Od 2004. angažovan je na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, gdje je gradio akademsku karijeru. Izabran je u zvanje docenta 2006, zvanje vanrednog profesora je stekao 2016, a zvanje redovnog profesora 2021. godine. Uža naučna, odnosno umjetnička oblast istraživanja prof. Popovića bila je urbanistička istoriografija gradova i naselja sa osvrtom na urbani sklop. Bio je autor i koautor većeg broja radova, koji su objavljeni u međunarodnim i nacionalnim naučno-stručnim časopisima, kao i autor velikog broja monografija i udžbenika. 

Dobitnik je Nagrade „Mihailo Radovanović” za višegodišnje stručno angažovanje i unapređenje prostornog i urbanističkog planiranja (2005); Nagrade „Emilijan Josimović” za životno djelo (2007); Nagrade „9. decembar” opštine Danilovgrad, kao i visokih crkvenih ordenja: Orden Svetog Save drugog stepena (2009), Orden Svetog Jovana Vladimira (2016), te Priznanja Univerziteta Crne Gore za postignute rezultate i doprinose razvoju naučno-istraživačkog, umjetničkog i stručnog rada na Arhitektonskom fakultetu (2020). Dobijao je i strukovne nagrade na izlagačkim salonima. Bio je član mnogih strukovnih organizacija i udruženja: Senata UCG; Predsjedništva SPID-YU/SLUPUD Jugoslavije, ULUCG-a, SACG, SAS-a i dr. Držao je nastavu i na Građevinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Podgorici, na Fakultetu likovnih umjetnosti (master studij Konzervacija i restauracija) na Cetinju, na Fakultetu tehničkih nauka – odsjek arhitektura u Kosovskoj Mitrovici (postdiplomske master studije), kao i na Wydzial architekturz Politechnika Poznanska (Politehnički fakultet, Poznanj, Poljska).

Pored bogatog opusa naučnih i stručnih radova, prof. Popović se bavio crtežom, koji je postao njegov prepoznatljiv izraz i zaštitni znak, implementiran u sve segmente profesionalnog djelovanja, navela je dr Bajić Šestović.

Riječ dekanke Perović 

Dekanka Arhitektonskog fakulteta, prof.dr Svetlana Perović, kazala je da joj je ovo njeno najbolnije javno obraćanje u životu, ali i velika privilegija, da govori u ime institucije Arhitektonskog fakulteta, u čast našeg uvaženog kolege i istinskog prijatelja, prof. dr Svetislava G.Popovića, utemeljivača studijskog programa Arhitektura, redovnog profesora i dekana Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore. 

"Nemjerljiv je doprinos koji je profesor Svetislav G. Popović ugradio kroz dvodecenijski  naporni  rast i razvoj prve škole arhitekture u Crnoj Gori. Skoro da ne postoji značajniji presjek razvojnog puta Arhitektonskog fakulteta u Podgorici, od osnivanja do danas, u kojem profesor Popović nije učestvovao i utisnuo lični pečat", istakla je Perović.

"Prof. dr Svetislav G. Popović, bio je uvaženi arhitekta i urbanista, intelektualac, pedagog, istraživač, erudita, vrsni poznavalac  urbanističke istoriografije crnogorskih gradova i naselja, kontinuirano prisutan i izrazito aktivan član u ukupnom prostornom i društvenom kontekstu Crne Gore i šire.

Školovao se izvan naše zemlje, učio od velikana arhitekture, primarno sa beogradskog Arhitektonskog fakulteta, gdje je završio sve nivoe studija, od osnovnih do doktorskih. Bogato obrazovno iskustvo i raznolika višegodišnja arhitektonska i urbanistička praksa, kao i rukovođenje najstarijom planersko-projektantskom institucijomu u Crnoj Gori- Republičkim zavodom za urbanizam i projektovanje, prof.Popović je iskoristio da svoje znanje i iskustvo ugradi u razvojne temelje Arhitektonskog fakulteta u  Podgorici.

Bio je potpuno prisutan pune dvije decenije na Univerzitetu Crne Gore, šireći znanje i produktivnost iz bilo koje pozicije iz koje je djelovao. I, kao profesor, mentor i kao kolega i kao dekan. Godine kontinuiranog rada, stalnih težnji ka raznolikim ciljevima, koje akademska institucija podrazumijeva, uz punu posvećenost, istrajnost, suočavanje sa brojnim preprekama i neodustajanje od misije.

Ističući univerzalne  vrijednosti, nerijetko je balansirao kako bi očuvao ono istinsko izvorno, u kompleksnom crnogorskom društveno-prostornom kontekstu, a istovremeno, prateći savremene potrebe i tendencije. 

Uz nerijetko neslaganje sa donosiocima odluka na višim nivoima, pokušavao je da sačuva vrijednosti struke i vrijednosti akademskog, ali i da na bilo koji način ne ospori razvoj. Htio je više i bolje,ali je znao da popusti, da prihvati, da uvaži, jer je bio svjestan da voditi isključivu, jednostranu borbu nije moguće. Istovremeno, oštro se boreči protiv malignih uticaja u pokušaju narušavanja ugleda institucije.

Na stalnoj liniji između težnji i mogućnosti, sa svim izazovima tranzicionog društva male sredine,  imao je upravljačku, pokretačku energiju, koja je svojstvena malom broju ljudi. Prof. Popović je, u svim preprekama, kako bi rekao Fridrih Niče, “oko sebe podizao zid velike  i sveobuhvatne nade”, gajio “stremljenja prožeta nadom".

Razvijao je partnerstva i prijateljstva sa izrazitim senzibilitetom za svaku specifičnu situaciju, naročito, ako treba motivisati, podstaći, unaprijediti.

Inspirisao je stotine studenata, kao njihov predavač, sproveo blizu stotinu mentorstava, gotovo da niko nije završio fakultet Arhitekture, a da nije imao dodir sa Svetom Popovićem, kao profesorom, mentorom, recenzentom, članom komisije. Studenti su u učionici imali markatnog, po potrebi strogog profesora, koji se znao naljutiti, ali i oprostiti. Posebno je vodio računa o akademskom kredibilitetu, usmjeravajući studente na pozitivnu praksu i kreativne slobode, upotpunjujući svoja predavanja anegdotama iz života i ličnih iskustava.

Mlađim saradnicima je bio podrška da napreduju u svojim istraživanjima, pomogne u procesu publikovanja knjige, u procesu izbora u akademsko zvanje, da uputi savjet i podršku za napredovanje. Topla riječ, utjeha, podrška, ali i produktivna kritika. Sigurna sam da ne postoji osoba na fakultetu a da prof.Popovic nije učinio pozitivan gest koji zaslužuje zahvalnost. 

Volio je da boravi  u biblioteci, za koju je i donirao značajan broj naslova i studentskoj službi, gdje je posebno sa dragim koleginicama u opuštenoj atmosferi pio kafu, u trenucima predaha.

Bogat i raznolik opus djelovanja, profesionalna i personalna širina i brojni doprinosi u pedagoškom, stručnom i naučnom radu, potvrđeni su izborom dr Svetislava G. Popovića u redovnog profesora Univerziteta Crne Gore, a dodijeljene su mu i brojne nagrade i priznanja.

Perović je  zatim istakla plemenitu stranu profesionalnog djelovanja Sveta Popovića, koja je naročito vidljiva  u doprinosima  izgradnji brojnih hramova, ispoljavajući još više humanu stranu čovjeka, zbog čega je više puta odlikovan.

Iako smo profesora formalno ispratili u penziju, bio je jednako aktivan, uvijek sa novim planovima, inicijativama, djelujući i dalje na Univerzitetu, kao mentor, recenzent, predavač. Ali, bez ikakvih zahtjeva u svom interesu, već uz punu podršku da nastavne predmete koje je vodio dvije decenije, prepusti mlađim koleginicama, odmah pri sticanju njihovog uslova za izbor u akademsko zvanje".

Perović se osvrnula i na lični odnos sa profesorom, koji se razvijao spontano,  od saradnika na predmetu do prijatelja i trajao dvije decenije.

"Bio je uvijek spreman da mi pruži podršku, prepozna  kada  je potrebna, mada to nikada od njega nijesam otvoreno zahtijevala. I poput očinske figure koja se rijetko prepozna, vidjela sam u njemu tu snagu i oslonac, ali, uz stalno demonstriranje sopstvene nezavisnosti. 

Osjećam privilegovanost što naš odnos nije bio samo profesionalni već i prijateljski, ali istovremeno i duboki bol, jer je trajno prekinut. Naše prijateljstvo nije bilo forsirano, nije bilo podstaknuto interesima, jer sam razvijala tu snagu kroz porodično vaspitanje,  da ne insistiram na bilo čemu, pogotovu ne na poslu, ali se desilo. Nekako nenametljivo, spontano, ali snažno, trajno i rijetko. Odlazak prof.Popovića proizveo je u meni ogromnu prazninu i tu prazninu više nije moguće nadomjestiti.  I, kako to obično biva, shvatimo to u potpunosti onog trenutka kada ostanemo bez istinskog prijatelja.

Izražavam duboki pijetet prema velikom čovjeku, koji je koristio svaki trenutak za rad i doprinos pojedincima i zajednici i dostojanstveno otišao sa ovog svijeta. Vjera u Boga ga je osnažila da redovno oprašta, bezuslovno voli,  saosjeća. Sigurna sam da je sada na nekom boljem mjestu, koje daleko prevazilazi vrijednosti ovozemaljskog. Porodica Popović treba da bude ponosna na svog oca, brata, supruga, a mi svi , prije svega, na sjajnog čovjeka, prijatelja, kolegu. Ostaće upamćen po dobroti, kao poseban boem, nevjerovatne životne energije, zadivljujuće socijalne inteligencije, snage i volje,  plemenitih djela. Iznad svega, čovjek koji je držao do kulta  prošlosti, vjere,  tradicije, porodičnog morala.

Akademska i stručna zajednica pamtiće Svetislava G. Popovića, kao markantnog gospodina neizmjerne širine, zapaženog arhitektu i urbanistu, cijenjenog univerzitetskog profesora.

U ime Fakulteta i u lično ime izražavam duboku zahvalnost prof.dr Svetislavu G. Popoviću, koji je dao ogroman doprinos u prvim i najtežim decenijama razvoja studija arhitekture u Podgorici. Njegovo ime će biti trajno upisano u istoriju Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore", zaključila je Perović.

Sjećanje kolege: Prof. dr Veljko Radulović

Prof.dr Veljko Radulović, prodekan u prvom Popovićevom  mandatu dekana Fakulteta, podsjetio je na njegovu otvorenost i jednostavnost.

"Vrlo brzo je relaksirao našu relaciju generacijskog jaza i neiskrene učtivosti koje ponekada ima u univerzitetskoj zajednici. Iz toga sam predpostavio, a kasnije i potvrdio njegovu jednostavnost, neposrednost i otvorenost koja je u našem odnosu bila lišena proračunatosti. To sam doživio kao njegovu vrlinu i prednost koja mu je pomogla u radu sa mlađim ljudima i u nastavi i tokom dva mandata na mjestu dekana, kazao je.

Podsjetio je da su zajednički uz angažman svih kolega učestvovali u jednom temeljitom procesu promjena nastavnog programa.

Zahvaljujući toj promjeni danas se škola odvija po tom sistemu. Svjedočio sam njegovoj upornosti, entuzijazmu, fokusiranosti u komunikaciji sa različitim instancama. Vrlo je vješto objašnjavao specifičnosti arhitektonskog poziva, posebnosti naših nastavnih metoda koje ni do danas nisu jasne mnogim kolegama na Univerzitetu i pokazao je, slobodno mogu reći, svojevesnu snalažljivost u tom poslu – dodao je je Radulović.

Radulović je naveo da je Popović bio snalažljiv i u dodjeljivanju obaveza, nekima se to sviđalo više, nekome manje, ali je znao vrlo brzo i jasno da prepozna ko, gdje, u kojoj oblasti može donijeti neki efikasan doprinos i poboljšati ukupnu efikasnost škole.

I na kraju, prepoznao je nešto što je svima nama bilo veoma važno na samom početku škole, a to je jedan mladalački bunt nas, tada neiskusne grupe saradnika, koji smo vođeni dobrom namjerom i iskrenim entuzijazmom pokušali nešto da mijenjamo, a ustvari smo zalutali u nekim bespućima administracije i odnosu moći. On je to vrlo otvoreno i javno podržao, od toga nije imao nikakve koristi. Moja uspomena na Sveta biće vrlo intenzivna, obojena doživljajem jednog plodotvornog ljudskog i profesionalnog odnosa, ispunjenog međusobnim poštovanjem i iskrenom podrškom. Zbog svega toga još jednom osjećam potrebu da mu kažem veliko hvala i neka mu je vječna slava", poručio je profesor Radulović.

Glas porodice: Mirjana Đurišić

U ime porodice, obratila se arhitekta Mirjana Đurišić.

"Hvala vam što ste mi dali čast da danas, u ovom hramu znanja koji je i Sveto toliko volio, podignem glas u spomen na čovjeka čija je svjetlost i dalje među nama, istakla je Đurišić.

Danas stojimo zajedno u tišini poštovanja pred veličanstvenom baštinom čovjeka čiji je život bio simfonija svjetlosti – života ispunjenog posvećenošću koja nadilazi prolaznost, ljubavlju koja gradi mostove i duhovnom snagom koja je oblikovala ne samo zidove, već i duše. Svetislav Popović nije bio običan čovjek: bio je svetionik vječitih vrijednosti, glasnik dostojanstva i živi odraz neiscrpne energije koja je prožimala svaki njegov korak. U njegovim dlanovima, arhitektura nije bila zanat – bila je molitva, most između zemaljskog i božanskog.

Kao arhitekta, Svetislav je klesao ne samo u kamenu, već i u vremenu. Njegove građevine – od svetinja poput Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, preko Hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru, do tek nastajućeg Hrama Svete Petke u Danilovgradu – nisu bile puke konstrukcije. Bile su kamene priče o vjeri, identitetu i harmoniji. Svaki luk, svaki stub, šaputao je o težnji za vječnošću i neprolaznošću. 

Ali,Svetislav nije klesao samo u kamenu – kao dekan i jedan od utemeljivača Arhitektonskog fakulteta u Podgorici, gradio je hramove od ideja. Pristup da je “rast škole kolektivni čin” postao je kompas za generacije. Rame uz rame sa velikanima crnogorske arhitekture – profesorima Aleksandrom Sašom Kekovićem i Božidarom Milićem – te prvim asistentima čiji je talenat obećavao revoluciju (Veljko Radulović, Branislav Gregović, Sonja Radović Jelovac, Mirko Žižić, Uranela Radovanić, Slavica Stamatović Vučković, Nebojša Adžić, Nikodin Žižić, Srđan Tadić, Dragan Komatina, Svetlana Perović, Dragana Šuković), kovao je temelje institucije koja je postala ponos nacije.

Učio nas je da je arhitektura više od crteža: to je zavjet budućnosti. Ali put stvaranja nije bio običan. Iza svakog uspjeha stajala je borba – čista volja i ljubav prema znanju koja nije poznavala kompromis. I dok su pojedini postavljali prepreke, on je ostajao nepokolebljiv u svojoj viziji i uvijek širom otvorenih ruku za one koji su dijelili njegov san.

Iza svih titula i djela, Svetislav je ostao čovjek čija je širina duše nadmašivala sve projekte. Njegova ljubav prema porodici bila je svetinja: supruga Beba, kći Marija, sin Luka, majka Vera, sestra Marina i njegovi sestrići Miloš i Marko – za njih je bio stub, zaštitnik i beskrajno sunce. Među svim titulama, najdražu je nosio s neponovljivim ponosom – titulu oca. Često je, s osmijehom koji je otkrivao čistu radost, govorio: "Sretan sam što imam sina Luku, ali kad mi Marija kaže Tata, cijelo nebo je moje".

Čak i u akademskim hodnicima, nosio je toplinu domaćeg ognjišta. Bio je učitelj koji je učenike pretvarao u saputnike, kolega koji je nesebično dijelio znanje i prijatelj čije je prisustvo podizalo duh. Jednu djevojčicu je davne 1989. godine krstio ne samo vodom već i vječitom nadom i vjerom u bolje sjutra. Na koricama ilustrovane Biblije za mlade tada je napisao posvetu:” Dragoj Mirjani, prvim koracima saznaje vječne istine i sreće čovjekove od kuma Svetislava, ljeta gospodnjeg 1989.godine…

Ta djevojčica, sada žena, i danas korača putevima na koje si joj ukazao: tragajući za istinom, nosi u sebi tvoj svjetionik. Bio si njen most prema vjeri, duhovni kompas koji ju je učio da svjetlost nije u perfekciji, već u dosljednosti – da se i u arhitekturi, i u životu, prava ljepota krije u vjernosti neprolaznim vrijednostima. Kroz tvoj primjer, naučila je da je dostojanstvo izbor, a ljubav – temelj svakog podviga.

Svetislav je znao da je svaki kum zapravo graditelj: ne samo duhovni otac koji vodi ka svjetlosti, već i most između znanja i duše. I dok je podizao hramove, u isto vrijeme je oblikovao ljude – ostavljajući trag koji ne može istrošiti nijedno vrijeme.

Svetislave, tvoj fizički odlazak ne gasi svjetlost kojom si sijao.Tvoji hramovi stoje kao molitve u kamenu, tvoji učenici nose baklju znanja, a tvoja ljubav odjekuje u svakom slovu arhitekture kojoj si nas naučio.

Bio si arhitekta koji je znao da svaki kamen mora disati, svaki prostor pjevati, a svaki čovjek – osjetiti da pripada nečem većem. Tvoja vizija nije bila ograničena linijama crteža: bila je beskrajna kao nebo iznad Lovćena.
Neka nam tvoja vizija bude i svjetionik i izazov: podsjetnik da hramove gradimo ne samo od betona, već od vjere u ljudsku dostojnost; da mostove postavljamo ne samo preko rijeka, već između generacija. Ostaješ u svakom koraku koji podignemo prema visinama, u svakom crtežu koji nosi pečat tvoje strpljivosti.

Tvoja ruka više ne vodi lenjir, ali dok god postoji jedna žica nadanja u ovom svijetu – ti si tu. Jer si nas naučio najvećoj arhitektonskoj istini: besmrtnost nije u kamenu, već u svjetlosti koju ostavljamo u drugima."

Đurišić je obraćanje zaključila riječima: "Neka ti vječne visine budu dom, neka ti hramovi koje si podigao budu vodiči, a naša sjećanja – oltar na kojem će tvoja svjetlost uvijek plamtjeti. Zahvaljujemo ti na svakoj lekciji, svakom osmijehu, svakom mostu koji si gradio između nas i vječnosti".

Komemoraciji su prisustvovali članovi porodice, brojni kolege, prijatelji i poštovaoci lika i djela profesora Svetislava G. Popovića.

Foto: Boris Šekularac MNE magazin