Student Arhitektonskog fakulteta UCG Haris Memić: Moje iskustvo iz karantina ili takozvane samoizolacije u Pekingu

Student Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore Haris Memić prenio nam je svoje iskustvo iz karantina i samoizolacije u Pekingu, gdje je otišao da radi nakon master studija i razmjene u Bariju. Njegovu priču prenosimo u cjelosti.

Student Haris Memić: Moje iskustvo iz karantina ili takozvane samoizolacije u Pekingu

Moje ime je Haris Memić, student sam master programa na arhitekturi na Univerzitetu Crne Gore. Bio sam na razmjeni u Bariju, gdje sam izučavao tezu vezanu za nove tehnologije i 3D štampu u velikim razmjerama. Nakon dolaska u Crnu Goru, odlučio sam da odem da radim u Kinu, radi daljeg usavršavanja, sa namjerom da do kraja 2020. godine odbranim master rad u Crnoj Gori. Aplicirao sam za posao u Kini u oktobru, i dobio posao posle četvrtog kruga Skype intervijua. Presretan, toliko optimističan da me nikad ništa ne bi moglo pokolebati da odustanem od odluke koju sam donio.

20. decembar: Let iz Tivta, preko Moskve pa do Pekinga. Toliko je hladno  da ni nekoliko slojeva odjeće ne pomaže.  U tim trenucima mislite samo o pozitivnim stvarima i izazovima koji vas čekaju.

23. decembar: Prvi dan na poslu, jedini stranac u kompaniji, kolege izvrsne a  projekti na kojima se radi još izvrsniji.

18. januar: Dan kada  je počeo kolektivni praznični odmor koji je planiran da traje dvije nedjelje. Isplanirao sam svih 15 dana, da obiđem sve djelove Pekinga, kao i okolne gradove, jer nisam bio u prilici da posjetim ništa u toku prvog mjeseca.

13. januar: U rukama držim dvije avionske karte za Šangaj i Guangdžou. Zove me šef, pita da li sam čitao vijesti, i savjetuje da ako sam negdje planirao da putujem, otkažem planove, jer će situacija biti ozbiljna. Ni u ludilu nisam mislio da će biti ovoliko ozbiljno. Skeptičan oko cijele situacije, nisam otkazao letove, samo sam ih pomjerio za sedam dana.

25. januar: U toku dana objavljeno je da se kretanje ljudi strogo ograničava i da se maske preporučuju svima. I dalje sam situaciju doživljavao kao igru medija, međutim 25. januar je kineska Nova godina, i kada sam vidio da su ljudi u kućama, i da nema toliko slavlja, shvatio sam da je ipak situacija ozbiljnija nego što sam mislio.

Sjutradan sam otišao do obližnjih apoteka, maski nije bilo, a pri ulasku u bilo koju javnu ustanovu provjeravala se temperatura,  i tada sam prvi put osjetio strah. Jer ipak ako izađem napolje i bukvalno svi nose maske, trebalo bi i ja. U toku  poslednje sedmice januara iz administracije mog kvarta  je objavljeno da je ulazak i izlazak  stanara ograničen, i da svaki stan mora da izvadi karticu, i samo jedna osoba iz stana može da izađe u toku jednog dana. Kraj januara, izašao sam da prošetam, a napolju sam sreo u krugu od par kilometara samo par ljudi. Živim u centru Pekinga, pokušavao sam da objasnim roditeljima i prijateljima, ali to je teško objasniti dok se ne doživi, da u gradu koji ima preko 20 miliona ljudi na ulicama nema kola i nema ljudi, to je mnogo teško zamislivo.

Na socijalnim mrežama, ljudi širom svijeta prave raznorazne šale na račun novonastale situacije u Kini, nesvjesni da je ovo lako prenosiv virus, i da može lako stići do svih. Jedna od objava koju sam vidio je da ambasade svih država organizuju let kući, za svoje državljane u Kini. Iskreno razmišljao sam da se vratim kući, jer na posao se nije išlo, radilo se od kuće, posla toliko i  nije bilo jer  budimo realni ko je ovdje razmišljao o poslu, kad ljudi iz tvog grada umiru.

Odlučio sam da ostanem, svi su me kritikovali, počev od  roditelja pa do društva, pa čak i ljudi koji me ne poznaju. Međutim osjećao sam da je to prava odluka, iz više razloga. Jedan od tih je da ako bih otputovao nazad u Crnu Goru, velika je vjerovatnoća da bih se zarazio negdje u avionu ili aerodromu, a druga stvar je što nisam bio siguran da li ću morati da budem u karantinu dvije nedjelje tamo, i plus, kada bih se vratio u Kinu morao bih biti 14 dana, što bi značilo skoro cijeli mjesec u karantinu.

Imao sam, da kažem, sreću jer sam se hranio zdravo, i redovno bio fizički aktivan, zato mi je imunitet bio koliko toliko jak. Počeo sam dodatno da pijem čaj od đumbira, limuna i bijelog luka. I da jedem svježi đumbir. I tako tri puta dnevno, ujutru, podne i uveče. Oduvijek sam vjerovao u prirodne ljekove, i zdravu i pravilnu ishranu. Mislim da je to najbitnije da čovjek ostane zdrav u ovakvim trenutcima.

Što se psihičkog osjećaja tiče, prvih par dana februara je bilo mnogo teško i na neki način fizički iscrpljujuće. Prije svega jer sam ovdje bio potpuno sam, bez prijatelja i porodice, bez obaveza.  Uveli su strogo ograničeno kretanje znači kuća i dvorište. Bio sam svjestan svega, i nisam se dao pustiti situaciji, zadao sam sebi neke zadatke, uglavnom je to bio kreativni rad i možda pak neke stvari koje sam oduvijek htio da radim dok sam bio ugušen obavezama, ali nisam  jer mi je organizacija bila loša. Jedna vrlo interesantna stvar koju sam otkrio je da kreativni rad podstiče još kreativnog rada. Počeo sam sa čitanjem i treningom, onda je uslijedilo slikanje i skiciranje, zatim čitanje na stranim jezicima, potom sviranje klavira, predavanje na onlajn kursevima. Dani su mi jednostavno prolazili kao minuti. Čini mi se da mi je, evo danas, 45 dana prošlo toliko brzo, a uradio sam dosta toga korisnog.  

Pokušavao sam da ne razmišljam negativno, da ne čitam komentare i raznorazne teorije zavjera. Na kraju krajeva, i da jeste neka teorija zavjere, da je ovo stvarno neko “podmetnuo”, i da eto vi znate “ko” stoji iza svega ovoga. Da li je ova ili ona država. Koliko vam, u stvari, ta informacija znači, i šta vi to možete promijeniti? Zato sam odlučio da ne vjerujem u teorije, već da se nadam brzom oporavku cijelog svijeta.

Danas je prvi april. Kolege se polako počinju vraćati u kancelariju,  život se polako vraća u normalu. I dalje radim sve stvari koje sam radio proteklih dva mjeseca, mnogo sam bolje organizovaniji, i nastojim da istrajem u tome. Mislim da mi je karantin promijenio život na bolje.

Moj savjet svima, i mladima i starijima, pokušajte da ostanete kod kuće, podstaknite se da uradite nešto korisno ili jednostavno vama zanimljivo, garantujem vam da će to uticati na vaš cijeli dan, na nedelju, na cijeli mjesec. Možda otkrijete nove talente za koje niste ni pomišljali da imate, možda vam ova izolacija i socijalno distanciranje promijeni život na bolje. Na vama  je! Želim vam da  ova situacija što prije prođe, i da ostanete zdravi.

Pozdrav iz dalekog Pekinga,

Haris