Profesorica Filološkog fakulteta UCG na književnom festivalu "Odakle zovem"
U okviru književno-kulturnog festivala Odakle zovem, koji se tradicionalno, svakog ljeta, održava u knjižari „Karver“ u Podgorici i koji okuplja brojne autore iz zemlje, regiona i Evrope, profesorica Filološkog fakulteta Vanja Vukićević Garić je i ove godine imala priliku da o književnom stvaralaštvu, umjetnosti i kulturi uopšte razgovara sa nekima od najistaknutijih predstavnica savemene književne scene regiona.
U petak, 2. jula, Vanja Vukićević Garić je razgovarala sa Gabrielom Babnik (Goppingen, 1979), slovenačkom književnicom, književnom i filmskom kritičarkom, čiji su romani prevedeni na više od deset svjetskih jezika i koja je 2013. godine nagrađena književnom nagradom Evropske Unije. Babnik je završila studije komparativne književnosti i magistrirala na nigerijskom romanu na Univerzitetu u Ljubljani, a neki od najbitnijih aspekata njene poetike odnose se na postkolonijalne teme rasizma i tretmana drugosti, kako na intimnom, tako i na društvenom planu, kao i na dekonstrukciju zadatih (rodnih, porodičnih, profesionalnih i društvenih) uloga. Ona je, govoreći o svojim romanima Sušno doba i Intimno, istakla kako diskriminacija ima različite manifestacije na zapadu i na balkanskim prostorima, te da svoja stvaralačka interesovanja nužno i prirodno vezuje sa percepciju ovog drugog, ukazujući na „mikro-rasizam“ koji i pojedincima i kolektivima nameće krute granice u punom ostvarenju saodnosa sa drugim i drugačijim.
Sljedeće večeri, 3. jula, gošća festivala je bila jedna od trenutno napopularnijih mladih autorki na ovim prostorima, Milica Vučković (Beograd, 1989). Vučković je akademska slikarka, a odbranila je i doktorat na Fakultetu primijenih umjetnosti u Beogradu, analizirajući problem recepcije u savremenoj umjetnosti. Sa njom je Vanja Vukićević Garić, između ostalog, razgovarala o vezama između vizuelnih umjetnosti i književnosti, o relevantnim psihološkim temama koje osvjetljava u svojim romanima, o naraciji i komunikaciji kao mehanizmima opstanka. Vučković je ukazala na nepotrebni elitizam koji postoji u književnim i umjetničkom krugovima, kao još jedan u nizu kulturnih stereotipa koji i sama svojim prijemčivim, prodornim i nerijetko crno-humornim ironijskim stilom razgrađuje, dopirući jednako snažno do stručne i šire čitalačke publike, o čemu svjedoče kako nagrade, tako i izuzetno visoki tiraži njenih romana Boldvin i Smrtni ishodi atletskih povreda. Ovaj razgovor je podsjetio na činjenicu da književnost oduvijek i primarno predstavlja ljudsku potrebu sa sagovornicima, živima i mrtvima, čija realizacija osvjetljava i pomjera granice naše egzistencijalne pozicije.
Kratki odlomci:
Gabriela Babnik, Intimno (Forum slavenskih kultura; hrvatsko izdanje: Sandorf, Zagreb, 2021. Prijevod sa slovenskog: Anita Peti-Stantić)
„Tu piše da je boje kože. Što bi bilo kad bi taj grudnjak htjela kupiti moja sestra?“
„Ti nemaš sestru,“ odvratila mu je Janina.
„To uopće nije bitno, bitno je da nije legitimno napisati da je grudnjak boje kože kad više od polovice stanovnika Zemlje nije te boje.“
***
Amina je pomislila na izjavu Deane Lawson u intervjuu kako, bez obzira na to koliko pažljivo odabere položaj onoga koga portretira, svjetlo i okolinu, fotografiju uglavnom stvara njihova ljudskost, ljepota, ranjivost.
Milica Vučković, Boldvin (Lom, Beograd, 2018.)
Daleko od toga da pričam o dokazivanju, ali to je ponovo ona stara priča o usamljenom deblu koje pada u šumi a da ga niko nije čuo, kakav je to zvuk? Kako kakav, zna se valjda kako se čuje prokleto deblo kad tresne o pod, to pitanje me je uvek nerviralo, jer sam uvek tvrdila da baš znam koji je to zvuk, ali kažu da taj zvuk ne postoji, kao što niko od nas ne postoji kao takav, po sebi, već postoji samo u odnosu sa drugim.
***
Legla sam na krevet i pravila se da nešto čitam, u stvari sam samo držala knjigu ispred očiju i gledala u jednu tačku. Ko bi ikad primetio razliku da me gleda sa strane. Onda sam se odjednom postidela svog glumatanja, bilo mi je muka od sveg tog glumatanja, postidela sam se pred tim rečima, mada nisam gledala ja njih, gledale su one mene. Postidela sam se pred onim koji ih je pisao, jer ih svakako nije pisao da bi zgubidani i foliranti poput mene piljili u njih kao tele.
Više o programu festivala i biografijama učesnika na linku: