Pozdrav za studente




Pozdrav za studente.

Zbog nove situacije zasad ćemo po odluci UCG funkcionisati tako što ćemo predavanja slati mejlom... Ovdje nastavljamo dio predavanja o Krilovu, nakon posljednjeg časa na Filološkom fakultetu:

 

-----------------------------------------------------------------------------------------

          Kao u svakom represivnom vremenu, i početkom 19. vijeka je bilo preporučljivo za pisce da iz posebnog ugla govore o anomalijama vlasti, ruskog carskog režima, da ne bi doživjeli sudbinu progonjenih stvaralaca prije i posle ovog perioda. Na primjer, Radiščeva, ili kasnije gorku sudbinu buntovnika Riljejeva, koji je na Senatskom trgu u Petrogradu obješen sa ostalim pobunjenicima nakon Dekabrističkog ustanka 1825. godine.

          I u takvim represivnim vremenima basna je bila izuzetno pogodan žanr da se njome putem alegorija, metafora, igre asocijacija i aluzija izreknu mnoge gorke istine o „dometima“ carskog režima, a da se pritom ostane na slobodi. Tako je Krilov basnom govorio upravo o neuralgičnim tačkama društvenih dešavanja, sa distance basne kao književnog žanra, na ezopovski način prozivajući pojedine ličnosti iz vrha vlasti, i žigošući promašaje vlasti na domaćem i međunarodnom nivou. Krilov nije direktno zagovarao političke ideje, nije bio buntovnik s razlogom, ostajao je po strani od burnih društvenih strujanja, ali nikad nije bio po strani od mogućnosti da basnom obilježi, žigoše društvene anomalije. On je umio da osjeti pulsiranja društvenih tokova i poziciju običnog naroda u tome, umio je da dušom običnog čovjeka progovori basnom za sve ljude, pa je zato najšira čitalačka publika i mogla da prepozna njegove etičke i umjetničke poruke. Zato je Krilov i postao najveći ruski basnopisac i, zajedno sa Ezopom i Lafontenom, postao jedan od tri najveća basnopisca u istoriji svjetske literature. Njegove drame su nosile dramu života u svoj njegovoj punoći i kontroverzama, tim prije što Krilov nije volio da previše umstvuje u svojim kratkim formama, nego je koncizno, jezgrovito postavljao zaplet basne i pristupao njegovom razrješenju na visoko umjetnički način.

          Ilustrativan primjer u ovom smislu, tim prije što je uvijek znao da istakne mjesto naroda u društvenim zbivanjima, je i njegova čuvena basna „Lišće i korijenje“. Siže ove basne započinje dijalogom zelenog, zdravog i lijepog lišća, koje razgovara sa sebi ravnim, to jest sa nebeskim plavetnilom, kojem se hvali da ono predstavlja simbol ljepote ruskih šuma, da je drveće upravo zbog lišća tako lijepo i raskošno, kao i da lišće pravi spasonosni hlad za umorne pastire i putnike namjernike. Nakon toga se začuje glas korjenova ispod zemlje, koji po staroj latinskoj „Vox populi – vox dei“ („Glas naroda je glas Boga“), dižu glas nezadovoljstva pitajući ko se to tako oholo hvali svojom ljepotom gore na stablu. I da li taj, to jest, lišće – shvata da za svu svoju ljepotu i visoko mjesto na stablu ima prvenstveno da zahvali korijenju, koje radi za lišće duboko na dnu, ispod zemlje, pri čemu bi zeleno lišće brzo požutjelo i otpalo da mu nije životnih sokova koje mu korjenovi šalju uz stablo iz dubine zemlje. Korjenovi pritom naglašavaju da lišće svake godine u jesen požuti i otpadne, a korjenovi ostaju živi, kao i da bi lišće uginulo jednom zasvagda ako bi korijenje ispod zemlje uginulo, čime bi lišće bilo onemogućeno da se nadalje hrani životnim sokovima. Ovu basnu Krilov je napisao 1811. godine, dakle, na godinu dana prije napada Napoleona na Rusiju, a u basni je uputio dovoljno jasnu i prepoznatljivu poruku ruskim visokim krugovima da ne zaborave kako sva njihova dobra počivaju na grbači ruskog naroda, koji u društvenim nizinama naporno radi da bi velikaši na vrhu, kao zeleno lišće, imali svjetlo života, i bili srećni zbog vlastitog postojanja i brojnih lagodnosti života na visini.

          Slikom života korijenja u nizini stabla Krilov je ukazao na tegobnu muku najširih narodnih slojeva i na njihovo argatovanje za vladajuće strukture, pa je time prozvao sve velikaše, sudije, rusku birokratiju tog doba...

          Jedna od čuvenih basana Krilova je i „Pomor zvijeri“ (...). U njoj Krilov na uspješan način progovara o vječnom fenomenu nasilja i prava jačega da propisuje zakone po vlastitoj volji, da koristi svaku privilegiju i priliku da se obogati beskrupulozno, ne obraćajući pažnju na prava drugih. U ovom slučaju Krilov se poslužio sižeom basne Lafontena, ali je obradio na sebi svojstven način. No, ukazivanje na basnu svog francuskog uzora imalo je za cilj i da odvrati moguće represivne mjere prema samom basnopiscu, ako bi ruska carska vlast prepoznala direktnu aluziju na stanje u zemlji. U ovoj basni čitalac se takođe susreće sa snažnom alegorijom pisca, simbolikom do nivoa jasnog prepoznavanja osnovnih poruka koje opominju rusku vlast i samog cara da se okane izrabljivanja ruskog naroda bez ikakvih skrupula. U basni teče priča kako je stihijska nevolja, pomor zvijeri u šumi, konačno natjerala čak i najveće krvožednike, Lava, Medvjeda, Tigra i Vukove da se sastanu i vijećaju o razlozima tolikog pomora zvijeri, to jest, čime su sve zvijeri uvrijedile bogove, koji im se i sveti šaljući im pomor kao božju kaznu. Car životinjskog carstva, Lav, naravno, po pravu jačega uzima riječ i svim zvijerima licemjerno predlaže da se svaka izjasni o svojim grijesima, kako bi se nivo grijeha mogao rangirati a potom najveći grešnik i kazniti sa tim ciljem da se umilostivi ljutiti Bog. Tokom izjašnjavanja se ispovijede najveći krvoloci u životinjskom carstvu, a na kraju svoju ispovijed saopšti i mirni Vo, prizanjući da je u vrijeme najveće gladi i nestašice malo pojeo od popovskog stoga sijena. Nakon toga sve zvijeri navale na Vola da ga ubiju, jer je, po njihovom mišljenju, upravo to bio taj najveći grijeh u životinjskom carstvu, jedenje sijena od popovskog stoga. Na oaj način Krilov je ukazao na licemjerje jakih i moćnih, kao i na vječitu istoriju koja se ponavlja, na podatak da u raspravi moćnih stradaju nemoćni, kao žrtve apetita onih nezasitih, u ovom slučaju nezasitih moćnika, vladara u ruskim visokim krugovima.

          Značajna basna Krilova, koja direktno koincidira sa međunarodnim zbivanjima tokom prve decenije 19. vijeka, u kojima je Rusija takođe zauzimala značajno mjesto, nosi naziv „Lav u lovu“ (1808). Na ezopovski način Krilov je obradio zbivanja u uzburkanoj Evropi početkom istog vijeka, kada je Napoleon počeo sa ruskim carem Aleksandrom Prvi da dijeli zemlje i narode. Centralni događaj tog procesa bio je tzv. Tilzitski mir, to jest, dva sporazuma potpisana u tom gradu u Rusiji, u Kalinjingradskoj oblasti. Tilzit se nalazi na rijeci Njemen, danas nosi naziv Sovjetsk, a ranije je bio dio Istočne Pruske u Njemačkoj. U Tilzitu su u julu 1807. sporazum potpisala dva cara, francuski i ruski, o savezništvu, koje je važilo do 1812. godine, kada je Napoleon upravo napao Rusiju. U Krilovljevoj basni je riječ o tome kako su se sastali Pas, Lav, Vuk i Lisica i napravili dogovor da zajednički i love i dijele plijen. Ovo je direktna asocijacija Krilova na rusko i francusko rasparčavanje i dijeljenje Evrope dvijema stranama. U basni lisica prva ulovi Jelena i pozove ostale na poštenu diobu, koju, po značaju, svakako organizuje car životinja, Lav, u čijem liku Krilov opisuje Napoleona. Osjećajući duboko kako će se „prijateljski“ sporazum ruskog i francuskog imperatora završiti, Krilov razvija radnju sljedećim tokom: Lav ističe da je njih ukupno četvoro, te zato plijen treba pošteno i podijeliti na četiri dijela; Lav zatim govori da jedan dio pripada njemu shodno sporazumu, drugi mu pripada bez ikakve sumnje, treći jer je jači od svih ostalih djelilaca plijena, a priđe li ko četvrtom dijelu to će biti istovremeno i njegova smrt. Ovakvim sižeom Krilov je upozorio rusku javnost da se sa Lavom, to jest, Napoleonom, ne isplati praviti podjele plijena, to jest, podjele evropskih teritorija, jer će Napoleon na kraju pokušati da prigrabi sve za sebe. A sami razvoj događaja, napad Napoleona na Rusiju 1812. godine bio je upravo potvrda i dalekovidosti basnopisca o nezajažljivim apetitima Lava – Napoleona pri podjeli evropskog plijena. Ovom basnom Krilov je ukazao na svoja dalekovida viđenja razvoja međunarodne politike upozoravajući Rusiju kako može proći u podjelama sa silnikom, Napoleonom.

          U svom opusu Krilov ima i kratke sadržaje koji se ne odnose samo na svijet životinja. Takva je i kratka poučna priča „Škatula“, to jest, „Kutija“. U njoj autor iznosi kratak siže o tome kako je trebalo otvoriti neku skupocjenu kutiju, kako je došao mehaničar-mudrac, kojem su se svi divili, i koji je na sto načina nastojao da kutiju otvori, mudrovao o svim varijantama, ali na kraju ništa nije učinio. Razrješenje ove kratke poučne storije sadržano je u epilog da je neko slučajno shvatio da je rješenje otvaranja kutije bilo toliko jednostavno da je trebalo samo malo uma, a ne mnogo filozofije mehaničara-mudraca. Na ovaj način Krilov afirmiše običnu misao iz najširih narodnih slojeva, preko koje se i pokazuje jezgrovito, mudro razmišljanje običnih, prostih ljudi iz naroda.

          Krilov je vidovito sagledao i brojne reforme ruskog cara Aleksandra Prvog. Kada je u januaru 1810. godine formiran Državni savjet sa četiri ministarstva, taj čin je izazvao nezadovoljstvo u krugovima vlasti ali i u narodu, a Krilov tom prigodom piše izvrsnu basnu „Kvartet“ sljedeće godine. U njoj je na uspješan, slikovit način iznio perspektive jednog takvog Državnog savjeta, ukazujući prvenstveno na nesposobnosti četvorice čelnika da rade svoj posao, jer su razloge svoje nemoći tražili na pogrešnoj adresi. Krilovljev kvartet predstavljaju Majmun, Magarac, Jarac i Medvjed, a riješili su da sviraju i zadive svijet svojim muzičko-instrumentalnim sposobnostima, ali su već tokom prve probe uvidjeli da nešto ne štima u njihovom nastupu, pa je trebali pronaći korijen početnog neuspjeha. Satiričnu žaoku basnopisac usmjerava ka tome da se majmun „dosjetio“ pravog rješenja, smatrajući da muzičari nijesu dobro raspoređeni, pa da se samo treba bolje rasporediti pri sviranju, i da će onda note poteći u najboljoj harmoniji. Ali komično premještanje „muzičara“ lijevo-desno nije dalo nikakvog rezultata, a potom slučajno dolijeće Slavuj, kojeg su svi „muzičari“ zamolili da ih razmjesti na pravi način kako bi pristupili pravom izvođenju. Međutim, Slavuj im odgovara životnom istinom, da u pitanju nije problem oko razmještanja svirača, nego u tome što treba imati sluha, koji oni nemaju, nijedan od njih. Tokom jednog književnog okupljanja kod Krilovljevog prijatelja, uglednog plemića Olenjina, svi slušaoci su, svakako, odmah prepoznali poruke ove basne, a u njenim junacima likove četiri predsjednika Državnog savjeta.

          Krilov je na svoj način obradio i poznatu basnu Lafontena „Vuk i jagnje“ (1808), koja se na našim prostorima tretira i kao basna iz našeg naroda, tim prije što je ispunjena mudrošću narodnog duha, kao da je i nastala u narodu, a ne pod perom Lafontena, i potom obrađena u verziji Krilova. U basni je opisana scena u kojoj su se na potoku našli jagnje, nizvodno, i vuk uzvodno, nakon čega je počela kritika od strane uvrijeđenog vuka: on kao prvo optužuje jagnje da je došlo da mu muti vodu, a jagnje odgovora da je to nemoguće jer je ono nizvodno a vuk uzvodno; zatim se vuk vrijeđa jer ispada da onda on laže, i ističe da mu je isto jagnje i prije dvije godine takve grubosti govorilo, a jagnje ukazuje da ono ima tek godinu dana, pa nije moguće da se to moglo desiti; zatim vuk tvrdi da je onda u pitanju bio neko iz jagnjetove familije, a jagnje ukazuje da ono nema ni braće ni nikoga, ni bližeg ni daljeg, na šta vuk na kraju iskreno priznaje da je najveća i jedina krivica jagnjeta u tome što je on, vuk, naprosto, gladan, i što hoće da ga zato i pojede.

Ovom basnom je, pored Lafontena, i to na svoj osoben pripovjedački način, i Krilov ukazao na vječitu istoriju – da se pri suočavanju slabih i jakih nevolja uvijek sruči na onog slabijeg zato što je slabiji, pa je riječ o uobičajenoj istoriji uvijek i svugdje, koja će se vječno ponavljati. I ova basna ide u prilog činjenici da Krilov nije bio pasivni, apolitični basnopisac, nego je putem svojih sižea bio aktivni građanin svog vremena, no, svakako, koristeći snagu alegorije, metafore i simbolike upavo žanra kojim se tako uspješno bavio.

         

.....................................................................

Ovo je kraj ovog dijela predavanja, pa za sljedeći petak nastavljamo još jedan put sa Krilovom.

Srdačno,

Prof. D. Koprivica

 

 

 

Broj posjeta : 312



Ne propustite nijednu važnu vijest, pretplatite se na vijesti Akademski forum.