GOVOR KOD DJECE

Definicija govora

Proučavanje govora i njegovog razvoja uopšte javlja se kao rezultat čovjekovog aktivnog odnosa prema svijetu i svemu što ga okružuje. Uočavanjem brojnih zakonitosti koje prate razvoj govora, kao jedne od najsloženijih i najzagonetnijih čovjekovih sposobnosti, nastale su brojne discipline i međudiscipline kojima je upravo ovaj fenomen jedno od ključnih pitanja. Raznovrsna  rješenja vremenom su prihvatana ili osporavana, čime je otvaran put daljim istraživanjima.

Pitanja koja su postavili proučavaoci, a koja se tiču nastanka govora, njegove povezanosti/nepovezanosti sa mišljenjem i inteligencijom su i pored opštepoznatih i priznatih teorija još uvijek ostala otvorena, samim tim što se fenomen jezika nikada ne može do kraja otkriti, niti proučiti.

Navedeni problem može se opravdati i kroz podsjećanje na apstraktnost termina govor.

Govor označava mentalnu sposobnost koja omogućava čovjeku da se u komuniciranju služi  organizovanim simboličkim sistemom kao što je jezik. To znači da jezička sposobnost nije dostupna posmatranju. Tačnije, može se posmatrati samo aktualizacija ove sposobnosti korišćenjem nekog od simboličkih sistema, npr. francuskog, grčkog, engleskog, u trenutku kada govornici nekog jezika riječima imenuju stvari. Prema tome, termin  jezik  predstavlja  sistem  glasova koji se ostvaruju na različitim nivoima: fonološkom, leksičkom, morfološko-gramatičkom i sintaksičkom. Glasovi koje koristi govornik nekog jezika mogu se opisati na svakom od pomenutih nivoa.

            Na fonološkom planu proučavaju se glasovi jezika: prebrojavanjem, razgraničavanjem i utvrđivanjem njihove funkcije. Na leksičkom planu proučavaju se riječi kao nosioci značenja nekog jezika. Morfologija se bavi  riječima čiji se oblik mijenja u skladu sa rodom, brojem, vremenom, licem i propisuje pravila po kojima se takve riječi oblikuju u jeziku. Sintaksa obuhvata onaj dio jezičke analize koji se tiče pravila po kojma se riječi kombinuju u rečenici.

U stručnoj literaturi postoje različiti pristupi u pogledu definisanja govora, zavisno od teorijske opredjeljenosti i usmjerenosti pojedinih autora.

Govor –  najviši oblik ljudskog ponašanja,[1] mora se posmatrati u okviru složene povezanosti bio-psiho-socijalnog sistema. Ova, u osnovi neuropsihološka, definicija može se povezati sa viđenjem govora koje iznosi Smiljka Vasić ističući da je on važan činilac u razvitku ličnosti i njenoj socijalizaciji. Predstavlja prirodnu funkciju djeteta koje je dostiglo potreban stepen iskustvenog i organskog zrenja. Komunicirajući, dijete ulazi u odnos sa drugim ljudima i tako postaje svjesno svoje ličnosti. Ono otkriva da može da utiče na stvarnost oko sebe – prihvatanjem, odbijanjem ili njenim mijenjanjem. U stanju je da, kao i odrastao čovjek, aktivnim odnosom prema svijetu saznaje i otkriva.

            Dok govori, dijete iskazuje svoja osjećanja, misli i ujedno ih obogaćuje tako što traži informacije koje proširuju njegova saznanja. Prema tome, govor je neophodan instrument socijalizacije i upoznavanja svijeta, a njegovo sticanje je povezano, kao što smo istakli u početnoj definiciji, sa kognitivnim i socijalnim razvojem.

Govor djeteta pokazatelj je njegovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, a način na koji ono komunicira svjedoči o stepenu socijalizacije.

Razvoj govora u uslovima socijalne izolacije

Koliko su uslovi u kojima se govor razvija važni pokazuju primjeri djece gajene u socijalnoj izolaciji, tj. u uslovima krajnje oskudnih interakcija sa drugim ljudima. Slučaj dvije djevojčice, Ane i Izabele, obje rođene 1932. godine zabilježeni su u člancima Kingslija Dejvisa, F. N. Maksfilda i Marie C. Mejson.[2]

Ana je bila vanbračno dijete koje je od samog rođenja bilo odbačeno od majke, brata i djeda na čijoj je farmi živjela. Sve do šeste godine vrijeme je provodila u maloj sobi, u jednoj polusjedjećoj-poluležećoj stolici, izložena stalnom ignorisanju, na ishrani koja se uglavnom sastojala od mlijeka. Djevojčica je bila fizički živa, i to je bilo uglavnom sve što je za nju učinjeno. Kada je dospjela u socijalnu ustanovu nije pokazivala interesovanje za novu sredinu. Njen govorni razvoj  bio  je na nivou jednogodišnjeg djeteta.

Nakon devet mjeseci postala je življa i počela je pokazivati i ispoljavati osjećanja. Međutim, nije pokazivala znake govornog razvoja. Živjela je još tri godine koje je provela u usvojiteljskoj porodici. Za to vrijeme je značajno napredovala ali nikada ni približno nije dostigla nivo razvoja normalnog djeteta njenih godina.

Druga djevojčica, Izabela, takođe je bila vanbračno dijete koje je zbog toga živjelo u socijalnoj izolaciji. Vrijeme je provodila zatvorena u mračnoj prostoriji, a o njoj je, koliko je to bilo moguće, brinula gluvonijema majka. Roditelji njene majke im nijesu dozvoljavali da izlaze iz kuće. Izabelina majka je uspjela da pobjegne i tako je ovaj slučaj prepušten stručnjacima.

Kada je Izabeli sa šest i po godina procijenjena inteligencija, njen mentalni uzrast na Bine–Simonovoj skali iznosio je oko 19 mjeseci. Umjesto normalnog govora ona je  ispuštala neartikulisane zvuke. Međutim, njen napredak u razvoju govora bio je veoma brz, i već sa osam godina ona se mogla smatrati djetetom normalne inteligencije.

Postavlja se sljedeće pitanje: zašto je Ana umrla, a Izabela je preživjela i razvila sposobnosti normalnog djeteta? Obje su živjele u mračnim sobama, odvojene od ostalog dijela porodice. Iako se može konstatovati postojanje socijalne izolacije u oba slučaja, ne mogu se izjednačiti psihološki uslovi u kojima su živjele. Ana je bila odbačena od rođenja, dok je između Izabele i njene majke postojala jaka i zdrava emocionalna vezanost.

Genetički potencijal ovih djevojčica procijenjen je kao nepoznati faktor. Glavna pretpostavka K. Dejvisa i M. Mejson je da bi i Ana napredovala u procesu humanizacije da je uživala one blagodeti koje je imala Izabela u prvim godinama života.

Mnogi istraživači su saglasni u tome da je od svih intrapersonalnih odnosa najvažniji onaj između majke i djeteta. Iako je Izabelina majka bila gluvonijema, komunikaciju  je ostvarivala i čulom dodira, pružanjem topline i podrške, preko facijalne ekspresije, kroz pokrete tijela, signale i gestove, putem tzv. „emocionalne komunikacije“ kroz osmjeh, dodir, igru.

Ovi ekstremni primjeri pokazuju kako i u kojoj mjeri socijalna sredina može da oblikuje ličnost, ali joj time ne dajemo primarnu ulogu u razvoju, već je posmatramo zajedno sa biološkim i psihološkim činiocima, kao što smo to istakli u uvodnom djelu ovog poglavlja.

            Kroz isticanje značaja socijalne sredine možemo formulisati i obuhvatniji zaključak – svako govori jezikom sredine iz koje potiče. Govor djeteta je na taj način odličan pokazatelj okolnosti u kojima se ono razvija.

Prije dolaska u predškolsku ustanovu dijete razvija jezik kojim govori zahvaljujući jezičkom materijalu odraslih u njegovoj okolini. Ono usvaja jezik bez svjesnog razmišljanja o gramatici. Kako se komunikacija odvija u poznatom, porodičnom okruženju, dijete je najčešće svjesno da će situacija dopuniti nepotpun iskaz. U takvim okolnostima dijete samo u rijetkim prilikama mora eksplicitno da daje informacije o nekom događaju koji prepričava. Usljed toga, njegove poruke ostaju implicitne jer ga onaj koji ga poznaje i koji se nalazi u istoj situaciji može razumjeti. Izvjestan broj djece, do polaska u predškolsku ustanovu ili školu, sposoban je samo za govor ovog tipa, zato što u govornoj sredini u kojoj su se razvijala nijesu čak ni imala potrebu da razviju složeniji oblik govora jer na to nijesu bila dovoljno podsticana od strane odraslih.

Poznati sagovornici mogu da razumiju dijete iako ono koristi nepotpune rečenice, višeznačne riječi i zamjenice za koje se ne zna referent  i sl. Naravno, takve poruke su uslovljene i ograničenim nivoom psihičkog razvoja  koji mu ne dopušta da stvarnost sagleda sa tuđe tačke gledišta. Ono je usredsređeno isključivo na sebe, na sopstveni doživljaj stvarnosti, a ne na sagovornika, stoga često dobijene informacije tumači pogrešno. Takva situacija je karakteristična u razgovoru djece koja se ne slušaju međusobno, pa je razumljivo zašto njihova komunikacija podsjeća na „dijalog gluvih“ u kojem ni ne primjećuju međusobno nerazumijevanje.

 Uticaj porodične sredine na razvoj govora

Porodična sredina, uža i šira, predstavlja značajan faktor u razvoju govora kod djece predškolskog uzrasta upravo zbog jakih emocionalnih veza koje postoje među njenim članovima. Neki od faktora na koje je stručna literatura posebno skrenula pažnju tiču se društveno-kulturnih karakteristika porodice, njenog socio-ekonomskog statusa, odnosa koji u njoj vladaju, broja članova, kvaliteta komunikacije i mnogih drugih.

Sociolingvistička istraživanja naglašavaju važnost podsticanja djeteta na govorne aktivnosti od strane roditelja koji mu često govore, objašnjavaju, pokazuju, čitaju, tj. dovode ga u kontakt sa novim predmetima i pojavama. Samo u takvoj sredini roditelji vode računa o kvalitetu socio-emocionalnih odnosa i verbalne komunikacije.

Tokom 70-ih godina XX vijeka bilo je vrlo aktuelno pitanje povezanosti socio-ekonomskog statusa porodice i razvoja govora kod djece. U istraživanjima tog tipa naročito se istakao  Bazil  Bernštajn (B. Bernstein) koji je ispitivao razvoj govora kroz odnos jezika i određenih društvenih klasa.[3] Ustanovio je da postoje govorne i jezičke razlike između djece koje su uslovljene razlikama porodičnih sredina, tj. razlikama u socio-ekonomskom statusu njihovih porodica. Na širem planu, te razlike imaju uticaja na formiranje kognitivnog i govornog razvoja kod djece.

Bernštajn, posmatrajući socio-ekonomski status, razlikuje dva lingvistička obrasca:

1. ograničeni jezički kod,
2. razrađeni jezički kod.

Prvi kod je svojstven komunikaciji roditelja iz niže klase (nekvalifikovani i polukvalifikovani radnici) koji se odlikuje kratkim, gramatički prostim i siromašnim rečenicama,  nepravilnom upotrebom glagolskih oblika, jednostranom upotrebom određenih veznika, ograničenom upotrebom pridjeva i priloga.

Djeca takvih roditelja su po Bernštajnovoj terminologiji lingvistički deprivirana, njihove verbalne sposobnosti i mišljenje su ograničeni.

Drugi kod je karakterističan u komunikaciji roditelja iz srednje klase, a njegove odlike tiču se preciznijeg gramatičkog poretka, češće upotrebe predloga, kompleksnije rečenične strukture i češće upotrebe apstraktnih imenica. Djeca iz takvog okruženja će biti uspješnija u savladavanju obrazovnih sasdržaja od djece iz nižih klasa, što se reflektuje na kognitivnom planu.

Koliko je ovo pitanje bilo aktuelno pokazuje i napomena koju daje Kornej Čukovski ističući da su njegovi urednici uvijek tražili da tačno navede kojem društvenom sloju pripada dijete o čijim riječima govori. Pri tome ističe da su u to vrijeme mnogi lingvisti, filozofi, poznavaoci književnosti i istoričari polazili od pogrešne tvrdnje da je jezik klasna pojava. Takođe smatra da su besmisleni pokušaji da se pronađu korijenite razlike u govoru djece u zavisnosti od socijalnog sloja kojem pripadaju njihove porodice.[4] Socijalna sredina utiče u izvjesnoj mjeri na leksiku ovog ili onog djeteta, ali su metodi njenog usvajanja svuda isti.

Smatramo da su faktori porodične sredine[5] koje navodi Borislav Stanojlović presudniji za razvoj govora kod djece od socio-ekonomskog statusa porodice. Oni obuhvataju:

1. kvalitet socijalne komunikacije i interakcije u porodice, posebno aktivnosti roditelja koje doprinose razvoju govora kod djece i bogaćenju dječjeg rječnika;
2. adekvatno uspostavljena socijalno-emocionalna veza između roditelja i djece koja se zasniva na međusobnom uvažavanju i razumijevanju;
3. dosljednost roditelja da se dijete uvijek pravilno izražava;
4. postojanje dobrih govornih uzora u djetetovom okruženju.

Ovi uslovi mogu biti ispunjeni bez obzira na obrazovanje roditelja i socio-ekonomski status porodice, zbog toga što počivaju na njegovanju zdravih i jakih emocionalnih veza između njenih članova, međusobnom uvažavanju i razumijevanju, što kod djece vrši pozitivan uticaj na govorni razvoj .

Prelingvistička i lingvistička faza

Dječja psihologija takođe naglašava socijalnu komponentu govora ističući da je on  sredstvo pomoću koga djeca uspostavljaju socijalne kontakte, ali je i sredstvo mišljenja. U procesu govornog razvoja, koji teče naporedo sa razvojem motornih i intelektualnih sposobnosti razlikujemo prelingvističku i lingvističku fazu.

Prelingvistička faza počinje sa prvim krikom djeteta koji predstavlja najraniji oblik vokalizacije. Savremena nauka mu ne pridaje nikakvo emocionalno. On predstavlja  prvo treperenje glasnih žica izazvano prvim udisanjem i izdisanjem vazduha značenje. Na drugoj strani, on je pokazatelj da organi koji proizvode zvuk funkcionišu već na rođenju.

Dijete od rođenja proizvodi glasove i među njima na početku preovlađuju vokali, pa se ovaj period naziva vokalizacija. Glasovi se javljaju u istom obliku kod djece svih nacionalnosti i rasa, pa je to jedan od dokaza da ih ona  izgovaraju spontano, bez učenja.

Psiholozi su uočili da dijete u prvim mjesecima života, u periodu tzv. govorne ekspanzije izgovara i neke glasove kojih nema u njegovom jeziku i koji se kasnije gube, jer ih ono ne čuje u jeziku društvene zajednice u kojoj živi. Taj proces se naziva  glasovnom kontrakcijom.

Savremena psihološka saznanja su odbacila mišljenje da između raznih rasa postoje nasledne anatomske razlike u govornim organima. Vjerovalo se  npr.  da Japanac teško može naučiti pravilan izgovor francuskog jezika. Naravno, utvrđeno je da Japanac, ukoliko od rođenja živi u francuskoj sredini, može savršeno naučiti francuski jezik.

U petom mjesecu dijete ulazi u fazu brbljanja. Tada izgovara po nekoliko glasova zajedno koji nemaju značenja (eda, ma, uda, dede, daa). U ovoj fazi dijete se još uvijek igra sa glasovima, ali je i to ipak veoma važno za dalji razvoj govora, jer gluva djeca ne ulaze u fazu brbljanja iako vokalizuju glasove.

Drugi period u fazi brbljanja tiče se udvajanja slogova (eda-eda, da-da, ma-ma). Ovaj period traje uglavnom do kraja dvanaestog mjeseca kada dijete izgovara prvu riječ. Izgovaranje udvojenih slogova se često pogrešno tumači kao pojava prve riječi.  Naime, ovi glasovni skupovi za dijete koje ih izgovara nemaju značenja ni smisla, već su dio njegove „jezičke igre“. Onog trenutka kada dijete izgovori udvojen slog u vezi sa nekom osobom, predmetom, radnjom ili raspoloženjem, taj udvojeni slog dobija smisao i postaje riječ.

Psihološka istraživanja su pokazala da dijete u ovoj fazi razumije riječi i rečenice odraslih na osnovu njihove ritmičko-melodijske strukture. Ipak, to razumijevanje je samo djelimično i uslovljeno je tijesnom povezanošću govora sa situacijom. Npr. ono shvata značenje naredbe  otvori usta u toku hranjenja kada je kašičica pružena i kada odrasli i sam otvara usta, pokazujući djetetu šta i ono mora da uradi.

Dijete reaguje na izvjesno uputstvo, naređenje ili nalog i onda kada se rečenična struktura promijeni a intonacija sačuva. Tek kasnije ono razumije na osnovu percepcije njihovog glasovnog sastava.

U psihologiji je prihvaćeno mišljenje da dijete prije razumije govor nego što je u stanju da ga koristi.

Lingvistička faza nastaje kada dijete izgovori prvu riječ koja i za njega predstavlja smisaonu cjelinu. Istakli smo da roditelji često tumače prvo udvajanje slogova (ma-ma, ta-ta, ba-ba, de-de) kao prvu izgovorenu riječ, međutim ona to postaje tek kada je vezana za određenu osobu (majku, oca, babu, djeda).

Prva riječ i riječ uopšte katkad ima značenje čitave rečenice. Izgovaranje imenice  mama  ne mora značiti samo dozivanje, već i molbu (Mama, uzmi me), zahtjev (Mama, donesi mi vode) i sl. Prva riječ obično izražava neko emocionalno stanje – molbu, želju, zahtjev, ljutnju, potrebu.

 Pojavljuju se i jasne manifestacije djetetove inteligencije. Ono razumije neke prostije veze između uzroka i posljedice vidljivih događaja, počinje da anticipira neke događaje, npr. plače kada vidi da se majka sprema za odlazak. Svjesno je postojanja izvjesnih predmeta koji nijesu u njegovom vidokrugu. Takođe, sposobno je da shvati mehaničke veze između dva predmeta, npr.  u stanju je da privuče podlogu na kojoj leži željeni predmet.

            U ovom periodu može se pratiti složeni  proces razvoja govorne sposobnosti koji se tiče bogaćenja rječnika, upotrebe raznih vrsta riječi i rečenica, građenja neologizama.

Lingvističku fazu karakteriše uvećavanje rječnika koji dijete aktivno koristi. Istraživanja su pokazala da od 10 do 20 riječi koje dijete koristi u uzrastu do 18 mjeseci dolazi  do 200–300 riječi u uzrastu do dvije godine.[6] Pri tome  napominjemo da postoje značajne individualne razlike kod svakog djeteta u procesu brzine usvajanja i  bogaćenja rječnika. Tačnije, priroda dječjeg rečnika zavisi od organskih, intelektualnih, emocionalnih i sredinskih činilaca[7].

Zahvaljujući čestom pitanju Šta je to? i mnogim pokazno-upitnim gestovima dijete otkriva nove, do tada nepoznaze predmete i pojave.

Značajno dostignuće u govornom razvoju ovog perioda je i stvaranje prvih rečenica, najčešće  dvočlanih iskaza. Njima se obično iskazuje ono što predstavlja djetetovu želju i potrebu, ili pak prosto zapažanje, npr. mama, kupi, molam pupam, tata doso koje označavaju vršioca radnje (mama, tata) i glagolsku radnju (kupiti, kupati se, doći). Do druge godine dijete počinje da upotrebljava tročlane rečenice  mama lodi blata (mama će da rodi brata), koje mogu biti i upitne npr.  de idemo (gdje idemo). Takođe, dijete koristi zamjenice, oznake za množinu, za pripadnost i prošlo vrijeme, ali još uvijek ne upotrebljava predloge pa se ovaj govor stoga naziva i telegrafski govor[8] o kojem će u kasnijem izlaganju takođe biti riječi.

Iako je teško proučavati pasivni govor djeteta na ovom uzrastu, možemo istaći da ono razumije mnoge riječi koje još uvijek ne koristi aktivno. Da razumijevanje postoji dokazuje to što ono zna da pokaže ili donese imenovani predmet, razumije upitne rečenice, razna naređenja i zabrane.

Razumijevanje je i dalje zavisno od situacije  i od povezanosti govora i onoga što je govorom iskazano[9]. Stoga govor djeteta često može biti nerazumljiv nepoznatim sagovornicima,  tj. osobama koje nijesu bliske djetetu.

Govor počinje da se pojavljuje kao djelimično osamostaljeno sredstvo komuniciranja i u sasvim početnom vidu kao sredstvo mišljenja na uzrastu od 24. do 30. mjeseca. Dijete već može da razumije i čiste govorne izraze, bez oslanjanja na neverbalne elemente. Rječnik se razvija i kvalitativno, javljaju se predlozi (u, na, iza, ispred, iznad), oznake za pojedina obilježja predmeta (veliki/mali, boje).

Istraživanja su pokazala  da se može govoriti o određenim zakonitostima u procesu formiranja značenja riječi, pri čemu se  uočava izvjesna stupnjevitost u razvoju. Ispitujući upravo ovaj aspekat  Ana Marjanović je došla do zaključka da su najnezreliji bili oni odgovori na osnovu kojih se vidi da dijete ne opaža promjenu smisla riječi, tj. nema nikakav stav prema promjeni. Zrelija reakcija ispitanika je „nedopuštanje“ promjene smisla, što znači da se ispitanici suprotstavljaju promjeni. U trećoj fazi dijete je u stanju da prihvati promjenu smisla riječi jer shvata riječi kao  simbole sa fleksibilnim značenjem koje se svaki put iznova formira.

Jedna od korisnih distinkcija na koju želimo da ukažemo ovom prilikom tiče se razlikovanja emocionalnog i propozicionalnog govora.

Glasovi koji se proizvode mogu biti samo neposredna ekspresija emocionalnog stanja. Istraživanja su pokazala da se i kod šimpanze javljaju glasovi kojima se iskazuju emocije bijesa, straha, tuge, zadovoljstva. Keti Hejs koja je odgajala majmunicu Viki  primijetila je da je njen emocionalni govor imao nepromjenljiv repertoar glasova koje je spontano koristila u određenim emocionalnim stanjima.[10] Ti glasovi nijesu naučeni jer su se razlikovali od glasova ljudi kojima je Viki bila okružena, niti je bilo drugih majmuna od kojih bi ih naučila. Oni su služili za spontano i nenamjerno izražavanje emocija.

Propozicionalni jezik, za razliku od emocionalnog uvijek označava nešto, i to je funkcija koju posjeduje samo ljudski jezik. Eksperimenti su pokazali da i životinja  u  vještački  stvorenim uslovima može naučiti određeni broj elemenata ljudskog govora koje nakon dugotrajne obuke počinje da koristi. Međutim, samo čovjek može da razvije jezik koji  poznaje niz generacija, a koji dijete usvaja za samo godinu ili dvije pripremljenog perioda socijalizacije.[11]

            Jezik i govor su, dakle, prisutni u čovjekovom socijalnom, emocionalnom i saznajnom razvoju. Naglasili smo da je socijalna sredina veoma značajna u procesu oblikovanja i razvoja jezičke sposobnosti. Proces „spoznaje“ jezika spada u jedno od najznačajnijih i najradosnijih otkrića djeteta koje mu daje mogućnost da izrazi svoje misli, želje i emocije.

[1] Aleksandar R. Lurija, Osnovi neuropsihologije, Nolit, Beograd, 1983, str. 374.

[2] V. H. Šmit, Razvoj djeteta, Biološki, kulturološki i vaspitni okvir proučavanja, Glava II, Dete kao animal educandum, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1999, str. 52.

[3]  Vidi: Bazil Bernštajn, Jezik i društvene klase, BIGZ, Beograd, 1979.

[4] Kornej Čukovski, Od druge do pete, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1986, str. 80.

[5] Borislav Stanojlović, „Uticaj porodične sredine na razvoj govora kod dece“ Jezik i kultura govora u obrazovanju, Institut za pedagoška istraživanja, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1998, str. 466‒467.

[6] Ivan Ivić, Vaspitanje dece ranog uzrasta, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd i Svjetlost Sarajevo, 1983, str. 102.

[7]  Vidi: Vera Lukić, Dečja leksika, Institut za pedagoška istraživanja, Prosveta, Beograd, 1982.

[8] I. Ivić, Vaspitanje dece, str. 186.

[9] Navedeno djelo, str. 187.

[10] W. Kohler, The Mentality of Apes, u izdanju Pelican Books, 1957. Po prvi put je objavljena na engleskom 1925, a u Njemačkoj prvi put 1917.

[11] V. H. Šmit, Razvoj djeteta, str. 95.