1.      JEZIK  I  MIŠLJENJE

Psiholingvistika je disciplina koja pokušava da otkrije zakonitosti koje leže u osnovi jezičke sposobnosti. Psiholingvisti ne prihvataju prostu konstataciju da je jezik prirodni dar, tj. sposobnost koja se savlađuje automatski, bez razmišljanja, kao što se uči hodanje, ili trčanje, ili neka druga čovjekova sposobnost.

Proces učenja, usvajanja i razumijevanja jezika je zapanjujući poduhvat. Brzina kojom dijete usvaja pravila maternjeg jezika je začuđujuća ako imamo na umu činjenicu kako se strani jezik teško usvaja u poodmaklim godinama, koliko je složen taj proces koji obuhvata usvajanje rječnika i savlađivanje gramatičkih pravila koja su neophodna za svakodnevnu komunikaciju. To je samo jedno od složenih pitanja na koje psiholingvistika pokušava dati odgovor, jer je jezik – dragulj u kruni kognicija,[1]  tj. nešto što svako želi da objasni.

U ovom poglavlju predstavićemo samo neke od značajnijih teorija koje se bave nastankom jezičke sposobnosti i odnosom između jezika i mišljenja. U želji da izlaganje ograničimo nećemo se baviti njihovom kritičkom procjenom. Cilj nam je da se pruži jasan i sažet prikaz svojstava teorija čiji su predstavnici: Noam Čomski, Rodžer Braun, Žan Pijaže i Lav Vigotski, iako smo unaprijed svjesni nepravednog zapostavljanja mnogih drugih istraživača.

3.1.Osnove generativno-transformacione gramatike Noama Čomskog

Noam Čomski (Noam Chomsky) [2], lingvista, psiholog i matematičar, tvorac je čuvene lingvističke teorije koja se naziva transformacionom, generativnom ili transformaciono-generativnom gramatikom. Sa ovom teorijom i djelom Sintaksičke strukture izvršio je snažan uticaj na psiholingvistiku  koji se može smatrati pravom revolucijom u njenom daljem razvoju. Iako njegova teorija nije dala odgovor na mnoga pitanja, ipak je trgnula iz učmalosti uspavanu lingvističku i psiholingvističku misao. Aktuelno pitanje se svelo na prihvatanje ili osporavanje nove nativističke teorije o jeziku.

Sve do Čomskog  vladalo je  biheviorističko mišljenje o učenju jezika putem uslovljavanja, ugledanja i imitacije. Pristalice ove teorije u jezičkom sistemu ne prepoznaju opšte zakonitosti na kojima insistira Čomski.

Pojam transformaciona podrazumijeva onu gramatiku koja se služi transformacijama, tj. formalnim operacijama u vidu pravila koja neku datu strukturu preobraćaju u neku drugu strukturu.[3]

Generativna gramatika ima zadatak da generiše, tj. da prema eksplicitnim uputstvima proizvodi rečenice nekog jezika.

Pojam gramatika ima šire  značenje od tradicionalnog koji pored sintakse i morfologije uključuje i druge nivoe jezičke strukture. Pošto se uvijek polazi od rečenice, centralno mjesto pripada sintaksi.

Izdvajaju se četiri osnovna obilježja jezika:

1. jezik je stvaralački;
2. priroda jezika je apstraktna;
3. temeljna struktura jezika je univerzalna;
4. univerzalnost je posljedica suštinskog ustrojstva ljudskog uma, jer je jezik čovjeku urođen.

Bihevioristička teorija jezika nije obraćala pažnju na jezičku kreativnost koja se ispoljava u procesu njegovog učenja i korišćenja. Međutim, Smiljka Vasić naglašava da je kritika ove teorije u pojedinim segmentima bila preoštra jer negovorenje o stvaralačkom momentu ne znači negiranje njegovog postojanja[4]. Često korišćenje testova asocijativne tehnike je jedan od vidova jezičke kreativnosti.

Na drugoj strani, teorija Čomskog kreativnu, stvaralačku snagu jezika vidi u čovjekovoj sposobnosti da riječima izrazi ono što prethodno nikada nije čuo i shvati ono što do tada nikada nije rekao. Jedan od zadataka generativne gramatike je da otkrije niz gramatičkih pravila koja opisuju mogućnost građenja beskonačnog broja gramatički mogućih rečenica.

Jezik se posmatra kao skup, konačan ili beskonačan, rečenica koje su određene konačnom dužinom i skupom elemenata. Svi prirodni jezici, dakle, u svom govornom ili pisanom obliku imaju konačan broj fonema, a svaka rečenica se može predstaviti kao konačna sekvenca ovih fonema, iako je broj mogućih rečenica beskonačan.

Lingvistička analiza razdvaja gramatične od  negramatičnih[5] sekvenci, tj. one koje pripadaju i koje ne pripadaju datom jeziku. Gramatika jezika ( J )[6] je „naprava“ koja generiše samo gramatične sekvence.

Pojam  gramatičnosti ne poistovjećuje se sa semantičkim aspektom, jer i gramatički ispravna rečenica može biti besmislena, što potvrđuje i njegov čuveni primjer: Bezbojne zelene ideje spavaju bijesno.[7]

Čomski je bio svjestan da je kročio na opasan teren kada je konstatovao da sintaksička struktura može da pruži izvjestan uvid u probleme koji se tiču značenja i razumijevanja. Time je otvorio mnoga pitanja i podstakao mnoge rasprave o tome koliko su semantička obavještenja potrebna u otkrivanju jedne gramatike.

U početnim radovima naglasak je bio isključivo na sintaksičkim, a ne semantičkim strukturama. Međutim, mišljenje savremene nauke je da semantički pojmovi u jednoj gramatici ne mogu biti beskorisni jer i oni imaju značajnu ulogu u stvaranju teorije koja bi pružila uvid u proces razumijevanja rečenica.

Čomski je postavio prvi model matematički sintaksičkih struktura za potrebe mašinskog prevođenja. Po njegovom mišljenju, jezik je sistem znakova koji se koriste po određenim pravilima. Opšta pravila upotrebe jezika su univerzalna za sve jezike na svijetu. Prema tome, postoje jezičke univerzalije koje iniciraju i postojanje sistema univerzalne gramatike.

Pretpostavka generativne gramatike je da je jezik urođeno svojstvo. U procesu učenja i usvajanja jezika dijete otkriva urođene gramatičke zakone. Kao jedan od dokaza navodi se činjenica da čovjek koji u kasnijim godinama uči neki strani jezik mora da se posluži nekom tradicionalnom gramatikom kako bi tek u izvjesnom stepenu savladao pravila novog jezika. Međutim, dijete je sposobno da savršeno savlada neki jezik i to neuporedivo brže i lakše od odraslog. Pri tome nijesu mu potrebne nikakve eksplicitne instrukcije[8]. Normalnom djetetu je za sticanje govorne sposobnosti potrebna samo izloženost određenom jeziku. Ono, dakle, nije prilagođeno učenju nekog posebnog jezika. U zajednici koja govori engleski, i ono će naučiti engleski. Ta djetetova sposobnost – otkrivanje urođenih gramatičkih zakona – čini osnovu nativističkog shvatanja gramatike.

Znanje nekog jezika  pretpostavlja implicitnu moć razumijevanja neodređenog broja rečenica čije principe transformaciona gramatika nastoji da otkrije. Ona izgrađuje sistem pravila koja se mogu razložiti u tri glavne komponente: sintaksičku, fonološku i semantičku.

Sintaksička komponenta gramatike razlikuje dvije strukture u svakoj rečenici – dubinsku,  koja određuje njenu semantičku interpretaciju i površinsku,  koja određuje fonetsku interpretaciju.

Rečenica se sastoji od riječi koje su poređane određenim redom. Osim toga, ona ima i određenu strukturu, tj. riječi su složene na određeni način. Npr. rečenica : Djevojčica je slomila nogu, sastoji se od dva glavna dijela – djevojčica i je slomola nogu, a drugi dio je takođe sastavljen od djelova – je slomila i nogu. Rečenica ima hijerarhijsku strukturu u kojoj neki djelovi sadrže druge djelove. Ona se može prikazati pomoći crteža stabla koje se grana sa djelovima nižeg reda koji nastaju granjanjem djelova višeg reda. Pored ove površinske razlikujemo i drugu, nista manje značajnu,  dubinsku strukturu.

Dubinska struktura rečenice podrazumijeva apstraktno znanje, tj. aspekte rečenice koji stoje iza manifestovanog oblika. Čomski navodi sljedeći primjer:

• Džona je lako zadovoljiti.
• Džon voli da ga zadovolje.[9]

Rečenice su naizgled sastavljene na isti način, ali se u osnovi razlikuju. U prvoj rečenici Džon je objekt glagola zadovoljiti, a u drugoj je subjekt rečenice. Oni koji poznaju engleski jezik automatski shvataju razliku, mada ona nije uočljiva upoređivanjem njihovih površinskih struktura. Ali zato, ove rečenice imaju različite dubinske strukture.

Uz  pomoć dubinskih i površinskih struktura Čomski je želio da osmisli principe koji bi ga doveli do modela jezika podesnog za kompjutere. Međutim, glavnu smetnju  predstavljala je  osnovna postavka njegove gramatike – jezička kreativnost koja onemogućava iznalaženje takvog modela.

Transformaciona gramatika mora zadovoljiti uslove:

1. Opservacione adekvatnosti koja podrazumijeva dosljednost posmatranja, tj. niz pravila koja omogućavaju da se bilo koja rečenica u jeziku može tačno opisati;
2. deskriptivne adekvatnosti koja podrazumijeva dosljednost u opisivanju „prećutnog znanja govornika“ koje obuhvata procjenjivanje semantičkih odnosa unutar rečenice;
3. eksplanatorne adekvatnosti koja se tiče dosljednosti u objašnjavanju i opisivanju pravila koja omogućavaju najekonomičniji opis jezika.

Ova tri nivoa adekvatnosti Čomski sagledava sa stanovišta izgrađivanja apstraktnog „sticajnog modela za jezik“ ( SM)[10] koji se može prikazati u vidu tzv. kutije:

 primarni jezički podaci                                              GRAMATIKA

Primarni jezički podaci kojima se dijete služi kada usvaja odgovarajući jezik čine ulazni materijal. Gramatika, odnosni gramatički sistem je izlazni materijal. Po prijemu primarnih jezičkih podataka koji se sastoje od onih iskaza koje je dijete ranije čulo, SM stvara gramatički sistem koji omogućuje predviđanje budućih opažanja, tj. predviđanje o tome koji će iskazi biti gramatičke rečenice.[11] Da bi se shvatio SM i način na koji on stvara gramatiku, potrebno je razumijeti njegovu unutrašnju strukturu.

1. Meknil ( D. Mc Neill) poredi ovaj zadatak sa onima koji se zadaju studentima elektrotehnike, čiji je zadatak da zaključe o zbivanjima u crnoj kutiji na osnovu odnosa između toga što ulazi u sistem i onoga što iz njega izlazi. Dakle, jedan od zadataka tiče se otkrivanja teorije o unutrašnjoj strukturi.

        Problem razumijevanja SM je sličan problemu razumijevanja same djece. Djeca su, kao i SM, izložena govoru. Gramatičku sposobnost, kao i SM,  razvijaju na osnovu tog govora. Može se pretpostaviti da neka vrsta unutrašnje strukture, kod djeteta i u SM, preinačuje dio govora koji prima u gramatički sistem. Isti izlazni i ulazni materijal znači i istu unutrašnju strukturu. Unutrašnja struktura SM odgovara bazičnoj ljudskoj sposobnosti za jezik.[12] Govorna sposobnost i jeste razlog što djeca tako brzo usvajaju jezik. Da bi dokazali ovu tvrdnju  Rodžer Braun ( Roger Brown)[13], Dejvid Meknil i Dan Slobin (Dan Slobin)[14] su ispitivali apstraktne gramatičke odnose u razvoju ranog govora kod djece.

          Braun je ispitivao jezik dvogodišnjeg dječaka Adama koji je usvajao engleski jezik, Meknil je ispitivao dvogodišnju djevojčicu iz Tokija koja je učila japanski jezik, dok je Slobin ispitivao djete koje je bilo izloženo samo ruskom jeziku. Oni su došli do zaključka da  ograničenost jezičkih varijeteta  predstavlja dokaz da djeca uključuju apstraktne odnose u svoj najraniji govor. Rečenice koje odrasli često koriste  dijete ne upotrebljava jer one sadrže one tranformacije za koje dijete još nije sposobno. One se tiču odnosa glagol – glagol – modifikator, (npr. Dođi i pojedi to, koju često koriste roditelji) u engleskom, odnosa sufiksa va i ga u japanskom jeziku itd.[15]

Djeci je zajednička urođena jezička sposobnost, jer  zahvaljujući njoj dijete  je  u stanju da napravi množinu neke imenice kojoj ne zna značenje, ili da gradi vremena od glagola koje nikada nije upotrijebilo. Proces građenja rečenica obuhvata dvije faze, prva je dubinska, a druga površinska do koje se dolazi transformacionim postupcima. Izuzev napomene da se taj proces zasniva na fonološkum, semantičkim i sintaksičkim procesima, Čomski ne daje nikakvo objašnjenje kako se on zapravo odigrava.

U  jeziku nije najvažnije znati veliki broj riječi, već je potrebno njihovo pravilno korišćenje i kombinovanje u smisaone rečenice. To znači da dijete ne savlađuje beskonačno veliki broj mogućih varijanti za izražavanje određene misli. Ono u početku ovladava dubinskim strukturama koje karakterišu relativno malobrojna pravila građenja.

Aleksandar  R. Lurija ističe da su dubinske gramatičke strukture jezika spojne karike, kako za pretvaranje misli u govor, tako i za obrnut proces – za prelaz oformljenog govora u misao, tj. proces razumijevanja iskaza.[16] Iako se dubinske strukture iskaza grade na osnovu nevelikog broja pravila one se ne pokazuju uvijek u površinskim strukturama. Tako dolazimo do zaključka da gramatički identične rečenice mogu imati različita značenja, kao u primjeru:

                                      Dejan je otišao kod Vesne s Ivanom;

u  kojem razlikujemo dvije značenjske varijante:

• Dejan je došao kod Vesne (zajedno s Ivanom);
• Dejan je došao kod Vesne (koja živi s Ivanom).

Ova pravila, na osnovu kojih se grade dubinske strukture, prisutna su u svim jezicima i predstavljaju jezičke univerzalije pa njihovo razumijevanje predstavlja značajan korak u procesu otkrivanja zakonitosti pomoću kojih čovjek savladava jezik.

Čomski je opisao pravila na osnovu kojih  jedne strukture prelaze u druge, tačnije gramatičke strukture mogu  generirati  u druge gramatičke strukture iste po sadržaju, ali različite po strukturi, ili obratno.[17]

Npr. rečenica:  Dejan je sa Vesnom otišao na ljetovanje,  može da se pretvori u odričnu, upitnu, djelimično odričnu rečenicu, primjenom malobrojnih pravila:

1. Dejan je sa Vesnom otišao na ljetovanje.
2. Da li je Dejan sa Vesnom otišao na ljetovanje?
3. Dejan je otišao na ljetovanje, ali ne sa Vesnom.

• Dejan je otišao sa Vesnom, ali ne na ljetovanje.

Opisivanje pravila pomoću kojih se grade dubinske i površinske strukture, i na osnovu kojih jedne strukture prelaze u druge, čini temelj transformacione gramatike. Ova teorija je izazvala mnoge oštre polemike što je dovelo do pojave brojnih radova iz oblasti lingvistike i psihologije. Predstavnici ovih disciplina su prihvatanjem ili odbacivanjem njenih ideja otvarali nove puteve u istraživanju zagonetnog odnosa koji se tiče prelaza sa misli na artikulisani govor.

Sa gledišta savremenog naučnog saznanja, teorija Čomskog je veoma značajna bez obzira na njene ranjive strane koje se tiču izvjesnog zanemarivanja semantičkog nivoa, tj. konstatacije da su semantika i sintaksa nedjeljive. Zapažanjem da je „jezička moć“ u najtješnjoj vezi sa „moći uma“[18] on je otvorio nove puteve razvoju lingvističke nauke s nativističkim gledanjem na proučavanje razvoja govora i procesa saznanja.

[1] John de Cuevas, „Ne, ona ih je držala labavo“, Psiholingvistika, S. Vasić, str. 146.

[2] Glavna djela Čomskog: Sintaksičke strukture (Syntactic Structures, 1957), Aktuelni problemi lingvističke teorije (Current Issues in Linguistics Theory, 1964), Aspekti teorije sintakse (Aspests of the Theory of Syntax, 1965), Teme iz teorije generativne gramatike (Topics in the Theory og Generative Grammar, 1966), Kartezijanska lingvistika: jedno poglavlje istorije racionalističke misli (Cartesian Linguistics: A Chapter in the History of Rationalist Thought, 1966), Jezik i um (Language ond Mind, 1968), i sa Morisom Haleom (Morris Halle) Glasovna struktura engleskog jezika (The Sound Pattern of English, 1968). Pored ovih knjiga, objavio je veći broj stručnih i teorijskih rasprava u lingvističkim, psihološkim i filozofskim časopisima i različitim interdisciplinarnim zbornicima.

[3] Noam Čomski, Gramatika i um, Nolit, Beograd, 1979, str. 13.

[4] S. Vasić, Psiholingvistika, str. 55.

[5] Napomena: Svi termini iz generativne gramatike preuzeti su iz prevoda Ranka Bugarskog – Noam Čomski, Gramatika i um.

[6] U daljem tekstu koristićemo skraćenicu J za označavanje gramatike jezika u skladu sa teorijom Čomskog i već pomenutim prevodom Ranka Bugarskog; Noam čomski, Gramatika i um, Nolit, Beograd, 1979.

[7] Čomski je naveo dva primjera: 1) Colorless green ideas sleep furiously.

                                                           2) Furiouslz sleep ideas green colorless. (str. 88)

[8] N. Čomski, Gramatika i um, str. 119.

[9] U originalnom tekstu: John is easy to please.

                                            John is eager to please. (str. 120)

[10] U originalnom tekstu: „Language acquisition device – LAD“.

[11] Dejvid Meknil, Stvaranje jezika, str.63, objavljeno u knjizi Razvoj govora kod djeteta, priredila Nada Ignjatović-Savić, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1981. Originalni tekst: D. Mc Neill, The Creation of Language iz knjige Language, edited by C. Oldfield and C. Marshall, Penguin Books (str. 21―31) , prvi put objavljeno u časopisu „Discovery“, vol. 27, 1966, no 7, July (str. 34―38).

[12] D. Meknil, Navedeno djelo, 64.

[13] Vidi: Rodžer Braun, „Raspoloživi podaci o dečjem govoru“ u knjizi Razvoj govora kod deteta, str. 46―50.

Naslov originala: R. Brown, The First Sentences of Child and Chimpanzee, iz knjige Psycholinguistics: Selected Papers, edited by R. Brown et al., the Free Press, 1970,str.  208―231.

[14] Vidi: Dan Slobin, Univerzalije u gramatičkom razvoju dece, u knjizi Razvoj govora kog deteta, str. 143―154.

Naslov originala: D. I. Slobin, Universals of Gramatical Development in Children, iz knjige Advances in Psyholinguistics, edited by G. B. Flores D’ Arcais and W. J. M. Levelt, North―Holland Publishing Company, 1970.

[15] Za razliku od engleskog, japanski jezik je jezik sufiksa. Među sufiksima koji nemaju ekvivalent u engleskom jeziku postoje dva, va i ga, koji naznačuju gramatički subjekt rečenice. Meknil je ispitivao  govor djeteta  koje se nalazilo u najranijoj fazi govornog razvoja, i koje je koristilo sufiks ga ispravno, ali ne i va, iako je on postojao u govoru njegovih roditelja. Na osnovu dobijenih podataka  reklo bi se da razvoj imenovanja i razvoj gramatike nemaju ničeg zajedničkog. U japanskom jeziku svi slučajevi imenovanja zahtijevaju sufiks va. To pokazuje da i djeca izložena engleskom, i djeca izložena japanskom uključuju apstraktne gramatičke odnose u svoj rani govor. (Vidi: Dejvid Meknil, Stvaranje jezika, u knjizi Razvoj govora kod deteta, priredila Nada Ignjatović-Savić, str. 66—67)

[16] Aleksandar R. Lurija, Osnovi neurolingvistike, prevela sa ruskog Milica Glumac-Radnović,  Nolit, Beograd, 1982, str. 23.

 Naslov originala: А. Р. Лурия, Основные проблемы неѝролингвистики,Издательство Московского     университета, 1975.

[17] A. Lurija, Osnovi neurolingvistike, str.25.

[18] N. Čomski, Gramatika i um, str. 310.