Nova objava - 10.04.2020 13:16 Nastavni materijal 3 i 4
4. Studija Prvi jezik Rodžera Brauna
U istoriji razvojne psiholingvistike značajno mjesto pripada Rodžeru Braunu (Roger Brown) profesoru psihologije koji je autor jednog od najuticajnijih djela o razvoju jezika kod djece. Napisavši Prvi jezik [1] dao je model za mnogobrojne studije koje su uslijedile nakon njega.
Braun je u saradnji sa svojim studentima, u intervalu od nekoliko godina – snimao govor troje djece ( Adama, Eve i Sare). U toku istraživačkog projekta organizovao je seminare otvorenog tipa kojima su prisustvovali svi zainteresovani za razvoj jezika. Smatra se da je na taj način podigao čitavu generaciju naučnika za oblast razvoja jezika.[2]
Dugogodišnje istraživanje je pokazalo da kod djece postoje razlike u tempu usvajanja i razvoja govorne sposobnosti. Većina djece prvu riječ izgovara u periodu do prve godine. Međutim, aktivniji jezički razvoj kod neke djece može se odložiti do treće godine. Ranija ili kasnija pojava govora nije povezana sa inteligencijom ili mentalnim sposobnostima.
Telegrafski govor je termin kojim se označava govorna faza koju karakterišu najčešće dvočlani ili tročlani iskazi (mama, kupi, tata, dođe, keka plače) u kojima su ispuštene zamjenice, predlozi, veznici i drugi rečenični djelovi, što ipak ne umanjuje njihovo semantičko bogatstvo. Dijete jasno pokazuje želju da mu se kupi određeni predmet; svjesno je da će se njegov otac uskoro pojaviti jer je čulo zvuk automobila; razumije da su negativna osjećanja uslovila plač tetke, iako još uvijek ne umije u potpunosti da riječima izrazi svoje misli i osjećanja.
Djeca ne uče govor imitirajući odrasle. To potvrđuju i tzv. sistemske greške koje su Brauna i navele da objavi studiju o Adamu, Evi i Sari; postojanje sistematičnosti te vrste upućuje na psihološke procese koji njima upravljaju.
Pokušaj roditelja da „isprave“ greške u govoru djece je bezuspješan u određenoj fazi razvoja. Braun navodi primjer djeteta koje je reklo Nobody don’t like me. Kada su roditelji pokušali da mu ukažu na pravilan oblik koji glasi Nobody likes me, ono je ustanovilo novi „pravilni“ oblik Nobody don’t likes me.
Primjeri ovog tipa postoje i u našem jeziku. Na pitanje da li se umorilo, može li da nastavi sa šetnom, dijete je odgovorilo: „Mozem“ , primjenjujući pravilo o nastavku - m u prvom licu jednine prezenta univerzalno za sve glagole.
Eksperimenti Brauna i njegovih saradnika su pokazali da djeca ne uče izvjesni jezik imitacijom, čime su osporili do tada čuvenu i priznatu bihevioristišku teoriju o učenju jezika putem imitacije i uslovljavanja. Djeca, u stvari, formulišu pravila a potom ih univerzalno primjenjuju, često netačno. Njegova studija je pokazala da su određene greške karakteristične za svu djecu koja uče engleski jezik.
Najbolji pokazatelj gramatičkog razvoja, do uzrasta od oko tri godine, jeste prosječna dužina dječjeg iskaza tj. PDI[3]. Kada dijete počinje da govori svi njegovi iskazi su sastavljeni od jedne riječi, tako da PDI ima vrijednost 1,0. Iskazi postaju složeniji, dvočlani, tročlani i sl. Kako se govor razvija i usložnjava vrijednost PDI raste. Porast vrijednosti PDI uočava se naročito u periodu od 18 do 24 mjeseca. Unaprijed postavljena pretpostavka o postojanju istog redosljeda u procesu usvajanja jezika kod djece koja uče američki engleski – podrazumijeva da će kod djece koja imaju istu vrijednost za PDI biti isti i gramatički detalji njihovog govora. Međutim, ista vrijednost za PDI ne znači i isti kalendarski uzrast, jer se djeca razlikuju u pogledu brzine napredovanja u gramatici, stoga kalendarski uzrast nije dobar pokazatelj stadijuma jezičkog razvoja.
Porodice Adama, Eve i Sare su bile različitog društveno-ekonomskog porijekla, ali djeca su ipak pokazala nesumnjivu sličnost u procesu usvajanja jezika. Ova činjenica je istovremeno i osporavanje Bernštajnove (Bernstein) teorije o socio-ekonomskom statusu roditelja koji uslovljava postojanje određenih jezičkih kodova. Mada su se djeca razlikovala u brzini napredovanja, ipak su istim redosljedom usvajala izvjesne oblike jezika.
Braun je pokušao da objasni ovu pojavu kroz mogućnost da su određeni oblici koje djeca najprije nauče i najčešći u govoru roditelja, ali je tokom istraživanja odbacio takvo rješenje. Npr. članovi a i the koji se najčešće koriste kod odraslih su bili na Braunovoj skali tek sedmi po redosljedu usvajanja.
Redosljedom usvajanja upravlja tzv. kumulativna kompleksnost[4] koja podrazumijeva semantičku i gramatičku komponentu, tj. pitanje koliko značenja ima neka riječ i koliko pravila određuje formiranje riječi. Da bi djeca razumjela množinu ona moraju da shvate pojam broja i jednine, ili pak, za razumijevanje prošlog vremena neophodno je usvajanje pojma rano.
U studiji Prvi jezik Braun se koncentrisao na sintaksu i semantiku. Nije želio da umanji značaj društvenog konteksta na razvoj govora, ali je smatrao da je to pitanje socijalne psihologije a ne psiholingvistike.[5] Imao je namjeru da objavi studiju koja bi obuhvatila i kasnije faze ( III, IV i V ) ali njihova analiza nije dala nikakve jake generalizacije poredive sa ranim fazama, stoga planirani drugi tom Prvog jezika nikada nije napisan.
Neuspjeh u konstituisanju Kasnijih faza nikako ne umanjuje njegov značaj koji se tiče objavljivanja prvog autoritativnog djela ove discipline i usmjeravanja većine vodećih istraživača koji su najbolje ocijenili njegova dostignuća: On ostaje glavna snaga u psiholingvistici i usvajanju jezika i dao je doprinose koji traju i do sada i idu u budućnost. Njegov pristup je dubok i originalan i ima trajan uticaj.[6] Onamo gdje je Rodžer Braun zastao nastavili su njegovi učenici.
5. Žan Pijaže i Lav Vigotski, egocentrični i unutrašnji govor
Tokom 50-ih i 60-ih godina XX vijeka, švajcarski psiholog Žan Pijaže (Jean Piaget) razradio je teoriju kognitivnog razvoja koja dovodi u vezu pojavu govora sa razvojem saznanja. Prema ovoj teoriji, beba se rađa bez ikakvih znanja, a zatim, posmatrajući svijet oko sebe postepeno uobličava koherentno razumijevanje tog svijeta.
Pijaže predstavlja psihički razvoj kao postupno uravnotežavanje, neprekidno prelaženje iz stanja manje ravnoteže u stanje veće ravnoteže.[7] Psihički razvoj može se uporediti sa rastenjem organizma, jer kao što se tijelo razvija do relativno stabilnog nivoa, tako se i mentalni život shvata kao kretanje u pravcu završnog oblika ravnoteže – razuma odraslog čovjeka.
Razlikuju se četiri faze u saznajnom razvoju:
- senzo-motorna (do 2. godine);
- preoperacionalna (2−7 godine);
- faza konkretnih operacija (7−11 godine);
- faza formalnih operacija (od 11. do zrelosti).
Senzo-motorni period traje od rođenja do pojave govora, obilježen je senzo-motornom inteligencijom koju karakterišu dostignuća koja se tiču organizacije prostornih odnosa, objekata i spoznaje njihove postojanosti, organizovanja uzročnih odnosa, itd.
U drugom periodu, preoperacionalnom mišljenju dijete je u stanju da koristi reprezentacije u mišljenju, zahvaljujuči simboličkoj funkciji.
Glavni period počinje oko 7−8 godine i obilježen je zametanjem operacija. One ostaju konkretne sve do 11−12 godine. Približno na tom uzrastu počinje četvrti period koji obilježavaju formalne ili propozicionalne operacije. Tada dijete počinje da koristi apstraktne hipoteze. Sve do ovog perioda značenje riječi je najčešće „nestabilno“, tj. nekonstituisano u pravom smislu riječi. Dijete prelazi sa opažajno-konkretnog mišljenja na apstraktno, verbalno mišljenje.[8]
Mentalni razvoj moguće je uporediti sa podizanjem visoke zgrade koja, posle dogradnje svakog novog sprata, postaje sve stabilnija. Na njegovom početku ne postoji nikakvo razlikovanje između ja (djetetove ličnosti) i spoljašnjeg svijeta. Doživljeni i opaženi utisci ne vezuju se ni za ličnu svijest, niti za objekte u spoljašnjem svijetu[9]. Oni čine nerazdvojivu cjelinu. Tek sa pojavom govora, tj. periodom ranog djetinjstva (2−7 godine) dolazi do temeljnih promjena kada dijete postaje svjesno sebe i svojih postupaka.
Pijažeu se zamjeralo što je čitav period do sedme godine smatrao fazom egocentričnog govora, govora za sebe. Tada preovlađuje subjektivno gledište jer dijete sebe stavlja u centar, a to čini potpuno nesvjesno. Postojanje okoline ono shvata samo kroz svoje želje i potrebe. Cjelokupna stvarnost nosi pečat njegove subjektivnosti. Ovaj period se naziva i animističkim jer su sve pojave u stvarnosti sagledane u vezi sa njegovim doživljajima.
Djeca predškolskog uzrasta ne govore jedno sa drugim, ne provjeravaju da li ih drugi slušaju ili razumiju. Dijete nije svjesno primarnog uslova komunikacijskog čina koji zahtijeva prilagođavanje tuđoj tački gledišta. Tek pošto stekne dovoljno iskustva sa vršnjacima njegov govor postaje socijalizovan.
Egocentrizam počinje da opada oko šeste ili sedme godine i tada se razvija objektivni smisao za stvari. Mišljenje, kako što smo istakli, postaje objektivno tek u procesu socijalizacije. Objektivnost je rezultat činjenice da dete u onima koji ga okružuju ne prepoznaje više samo osobe koje su potčinjene njegovoj egzistenciji, već i osobe slične njemu samom, među kojima treba naći svoje mesto.[10]
Margaret Donaldson[11] ističe da sposobnost predškolske djece da se decentriraju ili sagledaju tuđe stanovište nije ni izbliza toliko ograničena kao što je Pijaže godinama tvrdio. Takav zaključak izvodi na osnovu istraživanja koje je sproveo Piter Lojd koristeći igračku medvjeda koji govori. On je djeci predstavljen kao neko ko „ne zna baš dobro da govori“ pa će mu biti potrebna njihova pomoć u toku komunikacije. Glas medvjeda je proizvodila skrivena odrasla osoba. Djeca su u ovom eksperimentu ispoljila veliko razumijevanje za medvjedovu „nesposobnost“.
Pijaže je odbacio tvrđenje da je dijete „čovjek u malom“ kao i mogućnost da je jezik odgovoran za nastanak logičkih struktura koje odlikuju stadijum operacionalnog mišljenja. Kao dokaz navodi činjenicu da su i gluva djeca u stanju da operacionalno misle kao i djeca koja čuju.
Njegova teorija uslovno se može svesti na tvrđenje da na svim stadijumima mišljenja saznanje utiče na jezik, a ne obratno[12]. Tako dolazi do zaključka da Čomski griješi, jer „jezgro uma“ na kome je izgrađena gramatika jezika nije urođeno, već je konstruisano pomoću djetetovih akcija.
Usvajanje pojmova kod djece predstavlja složen proces čiji se razvoj može pratiti na različitim uzrastima, pri čemu se uočavaju određene faze u procesu njihovog razumijevanja. U knjizi Suđenje i rasuđivanje kod djece[13] Pijaže ističe da djeca u najranijem stadijumu, do sedme godine, relacione pojmove brat, dječak, i sestra i djevojčica shvataju kao sinonime.
Petogodišnja djevojčica na pitanje Šta je to sestra? odgovara Sestra je djevojčica, a na pitanje Jesu li sve djevojčice sestre? daje odgovor Da, i svi dječaci su braća.
Razgovor sa sedmogodišnjim dječacima, prema istraživanju Pijažea[14], tekao je na sljedeći način:
I Pitanje: Šta je to brat?
Odgovor: Dječak.
P: Jesu li svi dječaci braća?
O: Jesu.
P: Da li je tvoj otac brat?
O: Ne, zato što je on čovjek.
II P: Da li je tvoj otac brat?
O: Bio je kad je bio mali.
P: Zbog čega je tvoj otac bio brat?
O: Zato što je bio dječak.
Dobijeni odgovori pokazuju da djeca isključuju kategoriju odraslih u značenju pojmova brat i sestra.
Tek na drugom stadijumu dijete odvaja značenje riječi brat od pojma dječak, prihvatajući da i odrasli mogu biti braća. Međutim, ono još uvijek misli da samo jedan od dva dječaka u porodici jeste brat. Na posljednjem stadijumu dijete shvata da pojam brat pored pola i više od jednog djeteta, određuje i recipročnost odnosa.
Pijaže je ovaj proces opisao kao razvoj pojma brat dok ga Eva Klark posmatra kao postepeno dodavanje određenih semantičkih crta značenju riječi brat. Na taj način, dijete sa početne tačke u kojoj su dječak i brat sinonimi izgrađuje saznanje koje prolazi kroz nekoliko faza, sve dok razumijevanje ne bude kompletno u semantičkom pogledu.
Lav Vigotski u ključnom djelu Mišljenje i govor[15] izlaže teoriju o unutrašnjem govoru pokušavajući da se razračuna sa Pijažeovom teorijom o egocentričnom govoru i teorijom Votsona, osnivača biheviorizma, koji na mišljenje gleda kao na inhibirani govor.
U okviru Votsonove teorije iznosi se zapažanje da dijete u početku govori samo glasno, ne inhibira govor što znači da ne umije da šapuće. Čak i na starijim uzrastima, kada je naučilo da govori i šapatom, u problematičnim situacijama vraća se glasnom govoru. Votson ističe da se šapat razvija u nečujni govor čije je postojanje pokušao eksperimentalno da dokaže uz pomoć aparata koji mjere pokrete laringsa. On tvrdi da postoji samo govor, a ono što obično nazivamo mišljenjem nije ništa drugo do govor, bez obzira na to da li je on čujan ili ne.
Vigotski smatra da je ova bihevioristička teorija previše zaokupljena dimenzijom čulnosti, stoga ona zapostavlja funkcije govora i strukturu govornih iskaza.
Pijaže, na drugoj strani, proučava funkcije govora ali zapostavlja socijalnu interakciju koja ima važnu ulogu u procesu formiranja glasnog govora.
Vigotski, opisujući oglede na djeci koja su bila zaokupljena nekom aktivnošću (npr. crtanjem), dolazi do zaključka da jezik služi za planiranje radnji, on otkriva djetetove namjere. Ako eksperimentator uvede neku prepreku (npr. sakrije boju) dijete započinje iskaz otkrivanjem problematične situacije: Gdje je bojica? Treba mi plava boja. Nema veze, obojiću crvenom pa ću je razrediti vodom, pa ću dobiti plavu.[16] Govor se u socijalnoj sredini više verbalizije, što znači da prisustvo drugih podstiče govornu aktivnost djeteta.
Kada je u pitanju specifična struktura iskaza, Vigotski ističe da je govor još uvijek sinpraksičan, što znači da se može razumjeti samo na osnovu konteksta aktivnosti u kojoj se javlja. Karekteriše ga: skraćivanje, nedovršene rečenice, riječ sa semantičkom vrijednošću čitave rečenice, izostavljen subjekt, i sl. Da bi osoba razumjela iskaz koji joj je upućen mora poznavati kontekst situacije.
Sinpraksični govor je karakterističan za rane etape razvoja jer dijete još uvijek nije u stanju da artikuliše svoja iskustva pomoću gramatički ispravnih i složenih rečenica.
Struktura iskaza se mijenja sa razvojem jezičke sposobnosti, ili jezičke moći. U komunikaciji dijete govori jasnijim rečenicama. Glasni govor koji nastaje u toku planiranja, procjenjivanja i organizovanja aktivnosti – postaje sve skraćeniji i rjeđe se javlja. To je pojava prelaska spoljašnjeg govora u unutrašnji govor.
Unutrašnji govor o kojem govori Vigotski ne treba vezivati za Votsonov inhibirani govor. Naime, Vigotski ističe sintaksičke kriterijume koji čine jezičku formulaciju, a ne dimenziju čujnosti i aktivnosti govornih organa. Prema tome, on jasno pravi razliku između jezika i mišljenja, dok Votson smatra da je mišljenje inhibirani govor. Međutim, unutrašnji govor nije mišljenje, on je konstituent procesa mišljenja.
Govor se javlja i kao regulator ponašanja. Kada dijete počne da koristi riječce da i ne ono je već u stanju da shvati složene odnose značenja koje iznova stvara u procesu njihove upotrebe i u sve širem kontekstu postojećeg iskustva. U početku samo odmahuje glavom ukoliko nešto odbija, a potom prelazi na izgovaranje riječi, čime jasno ukazuje na svoje želje i htjenja. Oponašajući odrasle „prijeti“ prstom i izgovara ne, ne, obraćajući se predmetima koje ne smije da dohvati. Korišćenjem ovih riječi ono odobrava/sprečava određene aktivnosti. Ono reguliše svoju aktivnost u skladu sa načinom na koji su odrasli regulisali njegovo ponašanje. Tokom aktivnosti ovog tipa govor stiče svojstva mišljenja.
Vigotski smatra da se specifično ljudsko mišljenje rađa iz regulacije dječijeg ponašanja jezika od strane odraslih pa su socijalne ili komunikativne i misaone ili saznajne funkcije jezika u početku nerazdvojne.
Teorije Pijažea i Vigotskog predstavljaju značajan doprinos istraživanjima razvojne psiholingvistike jer ne posmatraju govor djeteta na osnovu klasifikacije, klasa i kategorija u govoru odraslih, već u vezi sa razvojem mišljenja.
[1] Roger Brown, A first language: The early stages, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1973.
[2] John de Cuevas, „Ne, ona ih je držala labavo“, izabrani radovi iz knjige S. Vasić, Psiholingvistika, str. 146.
[3] U originalnom tekstu: Mean Lenght of utterance, MLU. Vidi: Rodžer Braun, Prve rečenice u deteta i šimpanze, u knjizi Razvoj govora kod deteta, priredila Nada Ignjatović Savić, str. 40—60.
[4] John de Cuevas, Ne, ona ih je držala labavo, str. 151.
[5] Napomena: Tom aspektu posvetio je pažnju u knjizi Socijalna psihologija (R. Brown, Social psychology the second edition, New York, Free Press).
[6] Ovo tvrđenje pripada Braunovoj studentkinji Ursuli Beluđi (U. Bellygi) koja je postala direktor Laboratorije za jezike i kognitivna proučavanja na Solk institutu za biološke studije u Kaliforniji ( Vidi: John de Cuevas, Ne, ona ih je držala labavo, str. 152).
[7] Žan Pijaže, Berbel Inhelder, Intelektualni razvoj deteta, Biblioteka „Savremena psihološka saznanja o detetu“, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, II izdanje, 1986, str. 7.
[8] Mara Agić, Ana Marjanović, Razvoj značenja reči, Predškolsko dete, broj 1―2, Savez pedagoških društava Jugoslavije, Beograd, 1985, str. 81.
[9] Ž. Pijaže, B. Inhelder, Isto, 13.
[10] Proces socijalizacije kod dece, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1982, str. 11.
[11] Vidi: Margaret Donaldson, Um deteta, II izdanje, Biblioteka Savremena psihološka saznanja o detetu, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1988, str. 29.
Naslov originala: Margaret Donaldson, Children’s minds, 1978.
[12] Vidi: Ričard Kromer, Razvoj jezika i saznanja, kognitivistička teza, u knjizi Razvoj govora kod deteta, pr. N. I. Savić, str. 73–104. Naslov originala: Richard Cromer, „The development of language and cognition: the cognition hypothesis“ u knjizi Brian Foss (ed): New Perspectives in Child Development, Penguin Books Inc, 1974, str. 184–252.
[13] Jean Piaget, Judgement and reasoning in the child, London: Rout-ledge & Kegan, 1928.
[14] Vidi: Eva V. Klark, Šta sadrži reč: o detetovom usvajanju semantike, Razvoj govora kao deteta, izabrani radovi, priredila Nada Ignjatović-Savić, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, str. 157—197.
Naslov originala: Eve V. Clark, What's in a Word? On the Child's Acquisition of Semantics in his First Languaguage, iz knjige Cognitive Development and the Acquisition of Language, edited by Timothy Moore, Academic Press, 1973.
[15] Lav Vigotski, Mišljenje i govor, Nolit, Beograd, 1977.
[16] L. Vigotski, Mišljenje i govor, str. 16.