Pozdrav za studente

Pozdrav, uvažene kolege, studentkinje i studenti,

Ovim putem nastavljamo izvođenje nastave, zbog pauze u nastavnom procesu, u našem slučaju nastavljamo sa predavanjem o Dostojevskom, koje takođe treba da pripremite za prvi kolokvijum, i, svakako za ispit u junu.

U romanu "Zločin i kazna" Dostojevski propituje staro pitanje da li čovjek, u ime dobrobiti za čovječanstvo, ima pravo da počini zločin nad čovjekom, kao jedinkom čovječanstva, a sve u zavisnosti od veličine ideje i njenog značaja za ljude. Stoga je i očekivano što i sam junak romana ističe da je riječ o već opštepoznatoj temi. Čitava ova inicijalna konstrukcija svakako ima i dodirnih tačaka sa konceptom lika Bazarova u romanu "Očevi i djeca" Turgenjeva. Glavni junak ovog djela svoje životne poglede zasniva na stavu da je došlo vrijeme za rušenje starog svijeta da bi se očistio prostor za novi svijet, na novim načelima. Bazarov, slično Raskoljnikovu, prezire masu, i osjeća da joj ne pripada, a posebno ne pripada ruskim mužicima, to jest, seljacima. U ovom kontekstu je i zapažanje Pisareva o postojećoj tezi da se ljudi dijele na bezličnu ljudsku masu i one izabrane, prijatelje čovječanstva, to jest, da se ljudi dijele na obične i titane. Ali se kontroverzna strana lika Raskoljnikova sadrži u činjenici da on, i pored humanističkih načela, i želje da pomogne čovječanstvu, u njegovom slučaju prvo svojim najbližima, a potom i svima kojima je to moguće, ipak želi da izvrši ubistvo kao i svaki drugi ubica, čak kao svaki nepismeni nesrećnik, i to iz interesa, ma kakav on bio, pritom iz pozicije siromaha, kojem je zločin jedini životni izlaz. Po akademiku Milosavu Baboviću (CANU), jednom od najvećih rusista na Balkanu, Dostojevski je postavio glavni problem revolucionarne teorije i prakse - da li se može, da li se ima pravo prolivati krv u ime nove ideje, ma kako i ma koliko ona progresivna bila. I da li ideja može biti progresivna ako je u znaku prolivanja krvi. Babović pritom ukazuje na činjenicu da je Pisarev svoju pažnju fokusirao tek na jedan od značajnih uglova tumačenja romana "Zločina i kazna", a da je zanemario onu najznačajniju, to jest, psihološki plan djela, jer je ovaj roman zasigurno jedan od najeklatantnijih primjera psihološkog romana u istoriji ne samo ruske nego i svjetske književnosti. Babović sagledava lik Raskoljnikova iz više uglova; za njega je od posebnog značaja kontroverzan spoj materijalnog i etičkog, materijalna bijeda glavnog junaka i bogatstvo ideja, koje ipak imaju pogrešnu humanističku podlogu, zbog čega se s razlogom i ruši cio brižljivo pripremani koncept ubistva za dobro čovječanstva, i time teorija Raskoljnikova poništava u praksi. U kritici je zapaženo da je jedan od osnovnih inicijalnih momenata za razvoj sižea romana uticaj ipak nedovršenih ideja Raskoljnikova u svjetlu dubioznih stavova o stavljanju u službu poniženima i uvrijeđenima preko ubistva jedne stare i bolesne, zle zelenašice, koja bi, navodno, ionako ubrzo umrla od starosti. Glavni junak smatra da bi se zločin mogao iskupiti time što bi novcem starice mogao spasiti od bijede mnogo siromašnog svijeta, i time svoj prestup zagladiti i umiriti vlastitu savjest. O tome Raskoljnikov, uostalom, i piše u svom u novinama objavljenom članku pod naslovom "O zločinu", koji u sižeu romana i posluži kao trag inspektoru Porfiriju Petroviču da pažnju usmjeri na glavnog junaka djela kao mogućeg izvršioca zločina. Kontroverze Raskoljnikova, to jest, raskol njegove ličnosti kroz tzv. vječna pitanja "za i protiv" ogledaju se i u njegovom konkretnom činjenju nakon izvršenog ubistva, kada se njegova, navodno čvrsto utemeljena teorija o opravdanosti zločina za dobro čovječanstva, urušava ostavljajući glavnog junaka da se preda policiji, sudu i pravdi. Da bi se pritom, putem okajanja grijeha na robiji, uspio vratiti masi običnih ljudi, koju inače prezire, ali svim time pokazuje u neposrednoj praksi da je i on čovjek, i socijalno biće, koje ne može živjeti izdvojeno i odbačeno od svijeta, ma koliko on taj svijet istovremeno i ne priznavao. Naime, junak ne postupa shodno vlastitim očekivanjima: nakon ubistva skriva novac, i uopšte ga ne daje nikome, njime nikog ne izvlači iz bijede, a pritom je makar lično mogao čuvati tajnu, a sam čestim dvosmislenim izjavama navodi sumnju na samog sebe. Istovremeno, Rakoljnikov je mogao da bježi za Ameriku, ali odustaje i od toga, u želji da kroz traumatična stanja njegovo samokažnjavanje otpočne još prije samog formalnog fizičkog čina robije. Glavni junak se, pritom, u svoju ideju nije razuvjerio, ali ipak nakon razgovora s inspektorom, svjestan da je uhvaćen, sam odlazi u policiju da se prijavi iako može da bježi. Romani Dostojevskog su i inače u toj mjeri kompleksni da traženje jednog odgovora i tačke gledišta ne doprinose boljem sagledavanju djela. U slučaju Raskoljnikova pisac je u literarnoj formi pokazao kako se brižljivo pripremani koncept, razmotren do detalja, ruši sam od sebe zbog previđanja činjenice da se uzimanje pravde u svoje ruke obično negativno završi po onog ko se nezakonito prihvatio sprovođenja zakona u ime sociuma. Nerješiva pitanja nakon ubistva stvorila su kompleksno stanje kod Raskoljnikova, u svjetlu produžene frustracije, koje je moralo biti prekinuto konkretnim priznanjem fijaska dobro promišljene, a u osnovi neodržive teorije. Raskoljnikov je očigledno nakon ubistva postao druga ličnost, i u potpunosti shvatio ne tako složenu istinu, od koje je prije zločina uzmicao, da se sreća čovječanstva može samo graditi na zdravim temeljima i na čistom novcu, neumrljanom ničim pa ni krvlju. Dakle, roman Dostojevskog, između ostalog, predstavlja i otvorenu književnu tribinu o pravu čovjeka na pojedinačno uzimanje pravde u sopstvene ruke i perspektivama zločina za, navodno, dobro čovječanstva, što predstavlja staru priču u istoriji čovječanstva, ali i u mnogim književnim djelima svjetske književnosti, saopštenu na različite načine sa obično sličnim krajem: priznanjem da moralne sankcije kolektiva uvijek predstavljaju nezaobilazan halo-efekat kojem se čovjek mora prikloniti ako želi povratak u društvo na opštepriznatim načelima. Dakle, Dostojevski je i ovim romanom pokazao da bez moralnog stava nema čovjeka, kao i da siromaštvo nije najveća nevolja. Pisac tokom radnje romana prati raskol glavnog junaka na više planova uključujući i vjerske stavove, hrišćansku etiku, kojoj se Raskoljnikov suprotstavlja kao rušilac postojećih normi, koje na kraju urušavaju njegovu koncepciju o opravdanosti zločina za dobro čovječanstva. Raskoljnikov je i pored božje zapovijesti "Ne ubij!" - ubio, pored božje zapovijesti da treba voljeti i neprijatelje svoje - svog progonitelja, inspektora Porfirija Petroviča je mrzio, kao što je mrzio i negativne junake, Svidrigajlova i Lužina, i staru zelenašicu, Aljonu Ivanovnu, čijom je smrću kaznio samog sebe tragajući za suštinom ljudskog postojanja. No, osjećaj etičke spoznaje kod glavnog junaka nije izbrisan, i tu upravo i leži jedna od okosnica njegovih traumatičnih stanja i postupaka do kraja radnje romana. Raskoljnikovu nakon svega biva jasno da je prolivanje krvi u ime dobra čovječanstva i u ime novih ideja nedopustivo, pa svi njegovi postupci do predaje policiji bivaju, u stvari, niz oblika samokažnjavanja, uz odbijanje da se prvenstveno pred samim sobom prizna poraz čitavog čina, u teorijskom i humanističkom smislu. Kaznivši staru zelenašicu, Raskoljnikov je istovremeno kaznio i samog sebe. A traumatično stanje i prije izvršenja zločina ukazuje na činjenicu da redosled dešavanja, diktiran prema naslovu romana, može glasiti i "Kazna i zločin". U svakom slučaju, svi postupci Raskoljnikova nakon ubistva su u znaku probuđene savjesti. Zato mu od pomoći ne bivaju ni brojni primjeri iz istorije, ličnosti koje su pokretale narode za sobom, posebno Napoleon, Likurg, Solon... Ali upravo zbog toga Raskoljnikov pokazuje da je iznad njih, jer se snagom svojih etičkih načela ipak morao prikloniti zakonima kolektiva i društvenim normama, jer on nije amoralist: on može učiniti nemoralan čin, ali mora proći kroz niz etapa samokažnjavanja dokazujući prisutnost ljudskih normi, koje su jedno vrijeme bile potisnute tzv. "višim idejama". Dakle, on nije mogao opravdati pred samim sobom, prvenstveno, čin ubistva u ime neke nove istine, i stava koji bi glasio "Sve je dozvoljeno.". Jer je takav stav uvijek predstavljao inicijalni momenat za rušilačke periode tokom istorije čovječanstva, i opasnost za njegovo nestajanje. Raskoljnikov je u praksi pokazao da bjekstvo od zakona nije rješenje problema, ako se ne želi pobjeći od jasne spoznaje, svijesti o zločinu koji je, makar bio počinjen iz, navodno, humanih razloga, prije svega zločin i ništa drugo. Dakle, Raskoljnikov se prije svega priklonio etičkoj normi većine (većine, koju ne uvažava) pa tek onda formalno sudovima ruskog društva. Pokazao je da ne samo što nije dozvoljen Napoleonov čin žrtvovanja čitavih armija na obje strane, nego nije dozvoljeno ni ubistvo jedne bespomoćne i beznačajne starice, i da samo jedan zločin ima traumatične posljedice kao i više počinjenih zločina. Jer niko nema pravo oduzeti čovjeku život, prije svega zato što mu ga nije ni dao, i na tome se ruše sva obrazloženja glavnog junaka u svrhovitost čina ubistva u korist čovjeka i društva. Svojim postupkom priklanjanja zakonima većine Raskoljnikov pokazuje da je, za razliku od Napoleona, moralan lik; Napoleon nije imao problema da ućutka vlastitu savjest, a Raskoljnikov jeste, pa je zato u ravni ljudskosti na neuporedivo višoj stepenici od te istorijske ličnosti. Patnja Raskoljnikova nakon izvršenog ubistva ne preporađa ubicu sama po sebi, nego mu sankcije kolektiva daju priliku za moralni preporod jer se priklanja kolektivnom osjećanju pravde ne želeći da bude odbačen preko zločina. On postaje svjestan da se ne može zamisliti društvo koje oprašta čin ubistvva, jer bi to postalo pravilo za uništavanje samog društva i njegovih vrijednosti, jer - sve nije dozvoljeno. Sama misao da i život usamljenog čovjeka u tami, na hridini, ipak predstavlja život, označava iscjeliteljsku ideju vodilju za ubicu da se vrati ljudima jer vjeruje u život i njegovo trajanje. Raskoljnikov je preko čina ubistva uspio da sazna ono što nije uspio ranije: snagu osjećaja pripadnosti sociumu, osjećaj da se društvo u svom istorijskom hodu brani samo sobom i svojim pisanim, i još više nepisanim pravilima. U svjetlu traumatičnih stanja glavnog junaka indikativno je i pitanje vjere i ateizma, ili nevjerovanja u znak bunta. Poniženi i uvrijeđeni, na primjer u porodici Sonje Marmeladove, vjeri se obraćaju upravo u znak nemoći i vjere u čudo i iscjeljenje, u trenutku kad nada u bolji život realno ne postoji. Zato je vjera posljednje utočište za obespravljene junake ovog romana Dostojevskog. Sonja Marmeladova, iako prostitutka, zbog toga što novcem od najstarijeg zanata mora da izdržava nesrećnu familiju, ipak ima snage da kaže rečenicu "Kako bih ja bez Boga?"... Jer je vjera jedino što joj je preostalo, nada da će putem čuda vaskrsnuti njena uprljana čednost, koja je uslijedila kao rezultat bijede i borbe da porodica ne umre od gladi. Katarina Ivanovna, uvrijeđena zbog nesrećnog života cijele familije, odbija božju pomoć, govoreći da joj nije nužna ako Bog sam ne vidi njihove patnje i nesreće, ako ne vidi koji i koliki grijeh je nesreća u kojoj je njen pijani muž, Marmeladov, pregažen na ulici. Na psihološkom planu, kako smo već naveli, riječ je o jednom od najvećih djela ovog žanra u svjetskoj književnosti, posebno što je fenomen zločina osvijetljen upravo na psihološkoj osnovi, i to kroz psihu frustriranog mladog junaka, željnog da napravi društveni preokret po svaku cijenu, da bi na kraju priznao vlastiti pad i urušavanje vlastitog koncepta o činjenju dobra čovječanstvu. Sižejna linija romana može se podijeliti i na tri etape: period prije izvršenja zločina, sama scena zločina, i naknadna dešavanja i psihološka stanja glavnog junaka. Na psihološkom planu svakako se izdvaja sam čin ubistva, mada se i sam junak ponaša kao u svojevrsnom pijanom bunilu, a posebno mjesto imaju dva polusna, ili dvije vizije ubice pred samo izvršenje zločina. Riječ je o dva snoviđenja Raskoljnikova. U jednom Raskoljnikov sanja detalj iz djetinjstva, a u drugom se "prebacuje" u afričku oazu, gdje na izvoru nezasito pije vodu. San o djetinjstvu podsvjesno je kod Raskoljnikova iniciran željom da se pred izvršenje ubistva makar putem sna pobjegne kroz vrijeme što dalje od Petrograda i zločina, što označava junakov snažan podsvjesni otpor prema namjerenom izvršenju zločina. A pored ovog bjekstva kroz vrijeme Dostojevski drugim snom ilustruje junakovu želju da pobjegne i u prostoru, daleko, što dalje od hladnog Petrograda, u vrelu Afriku, gdje neće postojati misli o predstojećem ubistvu starice Aljone Ivanovne, i gdje pritom teče pitka voda koju autor nezaisto pije, žedan, u stvari, radosti i bjekstva od sive i tragične svakodnevice, u kojoj će uskoro izvršiti i zločin nad starom zelenašicom. Dostojevski je cio roman obogatio ovakvim psihološki motivisanim sekvencama, u teoriji otvorenog djela, uz davanje mogućnosti čitaocu da domišlja postupke junaka, koji u osnovi redovno imaju punu logičku motivisanost, koliko god pritom bili maskirani i djelovali nemotivisano. Raskoljnikov svojim svjesnim radnjama istovremeno pokazuje koliko je u vlasti podsvjesnog. U njegovim mislima redovno figurira samo jedno ubistvo, to jest, ubistvo stare zelenašice, Aljone Ivanovne, pri čemu on redovno potiskuje svijest da nije izvršio jedno, nego dva ubistva istovremeno. On je ubio i Aljoninu sestru Lizavetu, kao slučajnog svjedoka, koji se pojavio u nevrijeme, odmah nakon izvršenja zločina. Ali Dostojevski duboko proniče u ljudsku psihu i po ovom osnovu: Raskoljnikov ima bar neku vrstu "opravdanja" pred sobom zašto je ubio zelenašicu, a pritom nema nikakvo opravdanje zašto je ubio bezgrešnu Lizavetu, zbog čega njenu smrt i potiskuje u mislima. No, svakako, i to drugo ubistvo predstavlja jedan od glavnih razloga zašto je Raskoljnikov na kraju primio breme patnje na sebe i predao se vlastima. Kada je riječ o tome kako likovi romana bivaju zastupljeni u djelu, kako saznajemo njihove stavove, onda možemo govoriti o tzv. višezvučju, ili, kako Bahtin veli, polifoniji romana Dostojevskog, u kojima svi junaci i imaju pravo i saopštavaju svoje stavove, koji u različitim zvučanjima i načelima predstavljaju čitavu skalu, ili lepezu promišljanja o istim problemima i dešavanjima. I u tome se takođe sagledava bogatstvo opusa Dostojevskog... Kada je riječ o samoj strukturi romana, onda treba istaći da "Zločin i kazna" predstavlja svojevrstan skup žanrova, kao, na primjer, i "Braća Karamazovi", i "Rat i mir", "Ana Karenjina", i dr... Tako je "Zločin i kazna" i svojevrsni roman-hronika (kroz tragične slike velegrada, kroz scene požara i scenu u kojoj kočije gaze pijanicu); riječ je i o kriminalističkom štivu jer je opisan čin ubistva i traganje policije za ubicom; na ovaj način dobijamo i socijalni roman; istovremeno, riječ je i i filozofsko-etičkom romanu s posebnim akcentom na pitanje zločina i odnosa pojedinca i društva prema činu ubistva; zbog mnogih tajni koje junaci čuvaju riječ je i o avanturističkom romanu; istovremeno, "Zločin i kazna" je i roman tragedija, jer, po starom pravilu iz grčkih tragedija, junaci su tragični jer su - bez krivice krivi, a Raskoljnikov je tragičan po drugom pravilu pisanja grčke tragedije: jer je kao jedinka sučeljen sa cijelim kolektivom. Istovremeno se može reći da je ovo djelo Dostojevskog tzv. roman-drama. Posebno zato što obiluje dramskim sekvencama, zbog čega su neka pozorišta i vršila makar djelimične dramatizacije romana, i to vrlo uspješne i atraktivne za pozorišnu publiku. A sama radnja romana je kondenzovana, vrijeme suženo na svega devet i po dana, čime se upravo i dobija na dramskoj kompresiji i zaoštravanju dramskih linija djela u cjelini

NASTAVAK PREDAVANJA SLIJEDI... (Svakako, opširnije kritičke opservacije možete pronaći u obaveznoj literaturi uz Program predmeta Ruska književnost 4, Realizam 2, posebno u univerzitetskom udžbeniku o ruskom realizmu, autora, akademika Milosava Babovića)