Studenti Glume sa FDU na Međunarodnom festivalu akademskih pozorišta "Čkaljini dani" u Kruševcu
Studenti treće godine Fakulteta dramskih umjetnosti (FDU) sa Cetinja, pod mentorstvom profesora Branislava Mićunovića, učestvovali su na Međunarodnom festivalu akademskih pozorišta "Čkaljini dani", održanom u Kruševcu od 24. do 31. marta, a koji je organizovan u čast stogodišnjice rođenja velikana jugoslovenske glumačke scene - Miodraga Petrovića Čkalje.
Osim cetinjskog FDU, na festivalu su svoje ispitne predstave prikazali i studenti iz Beograda, Sarajeva, Banja Luke i Prištine. Predstavu "Don Žuan se vraća iz rata", autora Edena fon Horvata, koja je predstavljala završni ispit iz Glume IV za studente FDU Cetinje, izveli su Anja Misović, Ivona Raković, Luka Stanković i Nevena Peneva pod koordinacijom Jelene Đukić, saradnice u nastavi.
Izvođenjem ove predstave, studenti FDU Cetinje zatvorili su ovogodišnji festival. Nakon predstave, učestvovali su u okruglom stolu gdje su diskutovali o procesu pripreme, samom komadu, studijskom programu, predmetima i ciljevima izučavanja glume.
O predstavi:
“Rat je završen. Izgubili smo.”
Koja god strana bili u ratu, ili nakon njega, da, izgubili smo. Pogotovo one koje su sjedjele, čekale, previjale, po rovovima zabavljale razularene mase, a nakon rata iste koje su morale da dočekaju, pokupe, sastave i pokrpe, ožale i prebole, oproste i zaborave... Čekajući muškarce u tom sveopštem posrnuću ljudskog duha pojavljuje se On. Muškarac. Koji je volio. Koji je griješio. Koji se borio.
Na putu ka iskupljenju, Don Žuan u nadi da se promijenio traga za izgubljenom ljubavi, a nailazi samo na nova iskušenja i cehove koje mora platiti iz ovog ili prošlih života. On postaje oličenje i sublimacija svih muškaraca iz života Žena. Žena, jer nemaju imena. Žena koje imaju uloge, jasno određene i precizirane sa dužnostima koje imaju u toj ruševini od svijeta. Te uloge se pred našim očima kreiraju, nadograđuju, prepliću i suprotstavljaju, preispituju i na kraju brišu...
Studenti na sceni kreiraju, igraju i smjenjuju uloge, te je prikaz ovog procesa ne samo metodološka stvar u cilju izučavanja predmeta gluma, već se i prepliće sa idejnim korpusom ispitivanja razlika spoljnjih i unutrašnjih života uloga.
Žene, kad zbace jaram svojih “uloga” otkrivaju univerzalnost unutrašnjih glasova i unisonos trauma. A Don Žuan, ujedno i jedini koji ”ne mijenja kožu” ostaje sam sa teretom grijehova koji dolaze na naplatu.
“Rat je završen. Izgubili smo.
A na mjesecu je čovjek, sjedi na srpu, puši lulu i ni o čemu ne brine. Samo ponekad pljucne na nas.”