Intervju Alumni kluba Filozofskog fakulteta sa prof. dr Bojanom Spaićem, alumnistom Filozofskog fakulteta

Sagovornik Alumni kluba FF bio je prof. dr Bojan Spaić, naš uvaženi alumnista. Prof. dr Spaić je vanredni profesor na predmetima Uvod u pravo, Filozofija prava i Pravo i pravda, na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Predsjednik je Srpskog udruženja za pravnu i socijalnu filozofiju i upravnik Centra za temeljna pravna znanja koji radi u okviru Instituta za pravne i društvene nauke Pravnog fakulteta. Slijedi razgovor sa njim.

FF: Profesore Spaiću, kažite nam nešto o Vašem profesionalnom putu i trenutnom zaposlenju i funkcijama koje obavljate.

BS: Pravni fakultet Univerziteta Crne Gore upisao sam 2001. godine s namjerom da nedugo nakon toga upišem i filozofiju. Samonametnuti uslov za upis drugog fakulteta je bio taj da na Pravnom ispite položim u rokovima koje sam sebi odredio. Dvije uspješne godine kasnije, 2003. počeo sam da studiram i Filozofski fakultet u Nikšiću.

Pravo mi je išlo od ruke, filozofiju sam volio, pa je filozofija služila kao predah od studiranja prava. Od memorisanja bezbrojnih koraka u građanskom postupku pred sudom, odmarao sam čitajući fragmente predsokratovaca, Aristotelovu Metafiziku, predavanja Martina Hajdegera i ranije spise Fridriha Ničea – standardne opsesije studenata filozofije.

Sadržaj poslednjeg ispita na Pravnom fakultetu bio je istorija pravne i političke filozofije. U trenutku polaganja iza sebe sam već imao dvije godine formalnog filozofskog obrazovanja i položene ispite iz Uvoda u filozofiju, Antičku filozofiju I, Uvod u Ontologiju, Uvod u Estetiku, Teoriju saznanja i druge. Praktično je to značilo da sam pohađajući filozofiju pročitao većinu dodatne literature za diplomski predmet na Pravnom. To je vjerovatno bio razlog da mi tadašnji profesor istorije pravne i političke filozofije (Srđan Darmanović) ponudi mjesto na novoosnovanom Fakultetu političkih nauka. Na FPN-u sam radio od 2006. do 2010. godine kao saradnik u nastavi na predmetima Istorija političke filozofije (Ilija Vujačić) i Etika (Sonja Tomović-Šundić), razgovarajući sa studentima politikologije o antičkim i modernim shvatanjima političke organizacije i nastojeći da objasnim normativne etičke teorije studentima smjera za socijalnu politiku i socijalni rad.

Magistarske studije upisao sam 2005. godine na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Koliko mi je vrijeme dozvoljavao pratio sam predavanja na Filozofskom fakultetu u Beogradu, uglavnom slušajući Sima Elakovića kako strpljivo objašnjava djela klasičnog njemačkog idealizma – predmeta koji sam kasnije, kod istog profesora, polagao u Nikšiću. Nakon magistarskog ispita iz Teorije prava (Kosta Čavoški), Filozofije prava (Danilo Basta), Pravnog rasuđivanja (Jasminka Hasanbegović) i Istorije političke filozofije (Dragica Vujadinović), komisija mi je ponudila mjesto na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Po odbrani magistarskog rada 2009. godine, počeo sam da radim kao asistent na predmetima Uvod u pravo i Filozofija prava. Četiri godine kasnije sam odbranio doktorski rad na istom Fakultetu, a nedugo nakon toga sam izabran u zvanje docenta.

Magistarski rad na temu Pravna i politička filozofije Džona Djuija sam uglavnom pisao na Univerzitetu u Cirihu (mentor: Jossete Baer), na kom sam boravio zahvaljujući stipendiji tog Univerziteta. Doktorski rad na temu Hermeneutika kao osnovna metoda duhovnih nauka sam pisao na Univerzitetu Sapienza u Rimu (mentor: Franco Modugno) zahvaljući stipendiji Vlade Italije za 2012. godinu. Stipendiju Humbolt fondacije sam iskoristio od 2018 do 2019. godine za jednoipogodišnji boravak na Pravnom fakultetu Univerziteta u Hajdelbergu (mentor: Martin Borowski) koji sam iskoristio da napišem poslednju objavljenu monografiju Priroda i determinante sudijskog tumačenja prava.

Od 2020. godine sam vanredni profesor na predmetima Uvod u pravo, Filozofija prava i Pravo i pravda. Iste godine sam izabran za predsjednika Srpskog udruženja za pravnu i socijalnu filozofiju. Obavljam i poslove upravnika Centra za temeljna pravna znanja koji radi u okviru Instituta za pravne i društvene nauke Pravnog fakulteta. Centar organizuje seminare i konferencije na teme u oblasti pravne i socijalne filozofije sa gostima kakvi su Robert Alexy, Brian Leiter, Andrej Marmor, David Duarte, Veronica Rodriguez-Blanco, Riccardo Guastini. U okvirima Centra, ustanovljena je i prva međunarodna studentska konferencija na Univerzitetu u Beogradu u oblasti filozofije prava, časopis za pravnu, političku i socijalnu filozofiju – Eudaimonia, a upravlja i međunarodnim projektima u saradnji sa Univerzitetima u Đenovi, Milanu, Lisabonu, Sareju.

Sa kolegama Miodragom Jovanovićem, Goranom Dajovićem i Milošem Zdravkovićem držim nastavu na praktičnom predmetu Tehnike tumačenja prava. Gostujući sam profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Bocconi u Milanu na predmetu Pravna argumentacija i ekonomska analiza prava, a na Master programu iz teorije prava na Gete Univerzitetu u Frankfurtu redovno držim predavanja na temu tumačenja prava. Član sam Upravnog odbora Centra za pravosudna istraživanja u Beogradu i Nadzornog odbora Centra za Demokratsku tranziciju u Podgorici.

FF: Kažite nam nešto o iskustvima studiranja na Studijskom programu za filozofiju Filozofskog fakulteta u Nikšiću?

BS: Filozofiju sam vanredno studirao onoliko koliko sam uspijevao da provedem vremena van Podgorice. Roditelji, koji su u to vrijeme još uvijek živjeli u Nikšiću, nisu bili entuzijastični (blago rečeno) mojim čestim boravcima na Filozofskom fakultetu, pa sam većinu vremena provodio kod babe Danice u obližnjoj ulici Vuka Karadžića.

Nastava filozofije bilo je jedinstveno iskustvo. Za razliku od prava na kom se pretežno učilo, na filozofiji se mislilo i razgovaralo, osim onda kada je djelovalo nepristojno bilo šta pričati. Tako je bilo kada, recimo, Spasoje Ćuzulan predaje ontologiju tako što ispred sebe ima knjigu Emanuela Levinasa Totalitet i beskonačno iz koje čita i komentariše prevodeći složene termine sa francuskog jezika. U tim situacijama smo uglavnom slušali i čekali da profesor Ćuzulan zastane razmišljajući o prevodu nekog posebno zahtjevnog pojma da bismo i mi uhvatili malo daha.

Pričali smo vjerovatno i o drugim temama, ali se sjećam da sam sa koleginicama i kolegama iz generacije (Slađanom Golubović, Milicom Peličić, Borisom Palibrkom i Vanjom Milunovićem) uglavnom razgovarao o filozofiji. Teme se nisu previše mijenjale ni kada su tu bili Drago Perović, Dušan Krcunović ili Srđan Maraš, bez obzira na to da li smo bili u fakultetskoj sali ili kod Vide. Povremenu sklonost ka raspravi o svakodnevnim, praktičnim problemima, ako me sjećanje ne vara, imali su uglavnom Boris Brajović i Savo Laušević.

Filozofski je za mene predstavljao carstvo „apstraktne“ slobode. Valjda sam ga zbog toga i završio tek onda kada sam odlučio da se posvetim i onim predmetima za koje sam imao najmanje interesovanja. Diplomirao sam 2009, godinu dana prije početka rada na beogradskom Pravnom. Sa izuzetkom razgovora sa Mićunom Milatovićem na klupi iza zgrade Pobjede u ulici Baja Pivljanina, razgovori sa profesorima, kolegama i prijateljima na Filozofskom fakultetu su intelektualno najpodsticajnije razmjene mišljenja koje pamtim.

FF: Koliko Vas je studiranje na Studijskom programu za filozofiju oblikovalo kao ličnost?

BS: Nisam siguran niti da fakulteti oblikuju ličnosti, niti da sam konačno oblikovan kao ličnost. Siguran sam da je studiranje filozofije bilo odlučujuće za moje intelektualno oblikovanje. Neke od razloga za to sam naveo u prethodnom odgovoru.

Filozofija je disciplinovala moju tendenciju da mislim o pitanjima koja me se tiču, koja shvatam kao nezaobilazna u razumjevanju sebe i u ličnom odnosu sa svijetom. Pravo je tek kasnije usmjerilo moja filozofska razmatranja ka analitičkoj filozofiji, diktirajući intenzivnu potrebu da se filozofski uvidi na neki način povežu sa praksom rasuđivanja sudova, vlada, parlamenata, advokata i tužilaca. Ti intelektualni podsticaji su bili jednako značajni u pozitivnom i u negativnom – kritičkom – smislu.

Nekada su čak i nasumični razgovori presudno uticali na izbore koje sam pravio i na profesionalnu karijeru. Usputna napomena Srđana Maraša da praksa pravne argumentacije može da utiče na filozofiju i da je jedan od najboljih primjera za to djelo Haima Perelmana, uputila me je na magistarske studije filozofije prava u Beogradu i dovela do saradnje sa Jasminkom Hasanbegović, koja je dvadesetak godina ranije pisala o pravnoj argumentaciji i retorici. Fundamentalna ontologija i njene granice o kojima je govorio i predavao Drago Perović, zainteresovale su me za hermeneutiku Hansa-Georga Gadamera i Emilija Betija. Dušan Krcunović je povezivao klasične filozofske tekstove sa problemima koji smo osjećali kao bitne i savremene, a bez kojih je malo vjerovatno da se može razumjeti današnjica. U tim slučajnim i namjernim razmjenama, filozofija svakog vremena postajala je živa, prisutna i lično značajna.

Danas klasike uglavnom čitam u nekom idiosinkratičnom analitičkom ključu, a odnose i zadatke nauke, filozofije i religije razumijem značajno drugačije nego moji nastavnici filozofije. Na to su vjerovatno bar djelimično uticala dominantna shvatanja u filozofiji prava, za koju ponekad mislim da predstavlja mjesto na koje „prevaziđena“ filozofska shvatanja dolaze da preminu. Perspektiva koju sam razvio na filozofskom fakultetu mi je značajna i sada kada razmatram ideje Herberta Harta, Hansa Kelzena, Ronalda Dvorkina, Jozefa Raza, i od tih osnova polazim kada se na konferencijama širom sveta sporim s filozofima prava koji su meni savremeni.

Razmišljanje o mojim tadašnjim stanovištima i mojim današnjim stanovištima je i dalje izazovno i poticajno, bez obzira na to što, nažalost, sve manje vremena provodim u Crnoj Gori i u Nikšiću.

FF: Budući da je Vaše inicijalno obrazovanje bilo dvostruko (Pravni i Filozofski fakultet Univerziteta Crne Gore), da li je i kako studiranje filozofije uticalo na vaše profesionalne izbore? Postoji li nešto što biste naročito htjeli da izdvojite?

BS: Uporedno studiranje je za mene imalo pozitivne praktične posljedice. Imao sam sreće da se u naučnom i nastavnom radu bavim upravo filozofijom prava. Kao što me pravo u toku studija usmjeravalo ka filozofiji, tako me i filozofija u decenijama nakon završetka studija, usmjeravala na pravo. Anomija i pravila, jezik, komunikacija i tumačenje, autoritet i osnov vlasti, pravda i sloboda su teme koje me i danas okupiraju, o kojima mislim i pišem.

Uvjeren sam ipak da je riječ o izuzetku, i da je rijetkost da izbori studija koji nisu zasnovani na praktičnim obzirima rezultiraju praktičnim, materijalnim prednostima. Zbog toga danas uglavnom savjetujem studente da se u neku srodnu disciplinu upute tako što će nakon završenih osnovnih studija upisati master studije na fakultetu koji žele, na temu za koji imaju bar tragove intelektualnog žara, umjesto da pokušavaju da uporedo studiraju više fakulteta.

FF: Kako procjenjujete mogućnosti zaposlenja mladih koji završe ovaj studij danas (u kojim konkretno sferama društvenog života), i da li su one možda danas veće u odnosu na vrijeme kad ste Vi diplomirali?

BS: Čovjeku je filozofija neizbježna. Studij filozofije nije neizbježan, i postoji ozbiljna nesrazmjera između mogućnosti koje filozofija nudi intelektualno i mogućnosti koje svršeni studenti imaju u društvima u kojima živimo.

Humanistička metadisciplina koju sam studirao slabo podnosi specijalizaciju. Zbog toga nećete čuti nekoga da zastupa tezu da u obrazovni plan treba uključiti više filozofije, da njegovom „malom i srednjem preduzeću“ treba kadra koji je filozofski obrazovan, ili da filozofsko obrazovanje pomaže u donošenju praktičnih odluka. Ima ta upečatljiva priča da je Hegelu jedared rečeno da njegova filozofija ne može ni psa iz kućare da izvede, na šta je on, valjda, lakonski odbrusio da joj to nije ni posao.

Ipak, pojedini aspekti filozofije su prenosivi na svaku praktičnu aktivnost ukoliko postoji pojedinačna sklonost da se neka praktična aktivnost zapravo i preduzme. Intelektualna skromnost se razvija već u susretu sa više od 2500 godina pisane riječi. Analitičke sposobnosti koje razvija logika presudne su u javnim politikama, organizaciji, upravljanju i pravu. Kritičko mišljenje je dobar lijek za stereotipne i dogmatičke predstave o društvu, politici, javnom životu. Konačno, studij filozofije uči i distanci bez koje je bilo koje saopštivo razumjevanje nemoguće. Filozofija ne nestaje kada se misli “parohijalno”. Naprotiv, samo se bavljenjem određenim temama i pojmovima otvara prostor za razumijevanje koje nije ni tematski ni pojmovno ograničeno.

Naravno, ima tu i mana, koje sasvim dobro ilustruje relativna nerazumljivost nekih djelova mojih odgovora na Vaša pitanja.

FF: Koju poruku biste uputili aktuelnim studentima filozofije?

BS: Nema širokog puta u filozofiju, da parafraziram jednog od mojih profesora, niti ima širokog puta od filozofije do praktičnog djelovanja. To, između ostalog znači i da ne postoji tačka u prostoru logički mogućeg koju neki filozof već ne zauzima svojim stanovištima. U tom moru mišljenja se lako izgubiti. Zbog toga je jedina poruka koji je potrebna studentima filozofija da se trude da njihov rad uvijek rezultira djelom i angažmanom, makar on bio „samo“ predavački i autorski.