Muzička akademija

Danijel Cerović: Od muzike uzimam ono što mi kao čovjeku treba




Danijel Cerović: Od muzike uzimam ono što mi kao čovjeku treba

Foto: Duško Miljanić

Jedan od vodećih crnogorskih umjetnika iz domena klasične muzike Danijel Cerović, vanredni profesor Muzičke akademije Univerziteta Crne Gore, za “Vijesti” govori o svom pozivu koji smatra privilegijom. 

Crnogorski virtuoz na klasičnoj gitari, Danijel Cerović, živi život protkan muzikom i to smatra privilegijom. Kao stvaralac, slušalac, profesor, ali i kao jedan od organizatora i osnivača Međunarodnog festivala gitare Nikšić iznova otvara muzičke kosmose čuvajući neke djelove za sebe, dok druge širokogrudo pruža ljubiteljima uzvišene umjetnosti.

Cerović je u avgustu 2020. godine objavio album transkripcijâ muzike Silvijusa Leopolda Vajsa koji je snimljen u saradnji sa svjetski poznatom izdavačkom kućom “Naxos Records”, a producirao ga je Norbert Kraft, dobitnik Gremi nagrade. Iako je prvobitni plan bio da album bude predstavljen na koncertima širom svijeta to nije (bilo) ostvarivo zbog epidemiološke situacije izazvane virusom korona. Ipak, kako kaže i sagovornik “Vijesti”, pandemija je pokazala da umjetnici i umjetnost uvijek nađu način da dopru do svoje publike.

Cerović je jedan od vodećih crnogorskih predstavnika klasične muzike sa svojom zavidnom karijerom, nastupima, nagradama. Bio je uspješan đak, student, a sada i profesor na Muzičkoj akademiji na Cetinju, gostujući na Akademiji u Sarajevu.

Album “S. L. Vajs - djela za lautu u aranžmanu za gitaru Danijela Cerovića” zavrijedio je pažnju prestižnih svjetskih radio stanica, portala i stručnih magazina. Zaokruživši taj segment svog stvaralaštva Cerović nastavlja da radi i na novim projektima, a o albumu, muzici, radu uopšte, govori za “Vijesti”.

Vaši aranžmani za Vajsove kompozicije puštani su u etar putem radio-emitera u Americi, Danskoj, objavljen je CD, dobili ste prostor od eminentnih magazina, kritike su dobre... Kako ste zadovoljni svime?

Jeste mi satisfakcija sama mogućnost da svoju umjetnost možete podijeliti sa velikim brojem ljudi uzimajući u obzir da “Naxos” ima odličnu distribuciju... Kada smo započeli taj projekat 2013. godine, tada sam prvi put stupio u kontakt sa “Naxosom”, zImageajedno sa Goranom Krivokapićem, to mi je zaista bila velika satisfakcija i uživao sam u svakom momentu, od prvog dana. Uživam u toj saradnji i svim procesima koji su dugotrajni, uzbudljivi, nekada i naporni - naravno, ali kada doživite neku vrstu uspjeha ili pak veliki uspjeh sa izdanjem, shvatite da sva ta žrtva i sav napor bivaju u službi krajnjeg proizvoda.

Što se tiče prijema, album je dobro prošao i kod kritike i kod publike: izašlo je nekoliko važnih naslova o tom albumu u magazinima u Velikoj Britaniji, Americi, Belgiji, a dobio sam i mnogo afirmativnih poruka iz čitavog svijeta. U međuvremenu smo napravili i video... Na Grad teatru prošle godine je trebalo da bude upriličen moj solistički resital sa tom muzikom, međutim pošto to nije bilo moguće organizovati zbog kovida realizovali smo jedan muzički video sa kadrovima iz Starog grada Budve. Uspjeli smo to fino da upakujemo i to je ostalo kao neka vrsta mog nastupa. Ja sam u datim okolnostima zadovoljan kako je sve prošlo, iako je prvobitno planirano da se sa ljudima podijeli živi zvuk i živi nastup, jer to uvijek ide jedno sa drugim - uvijek se najbolje muzika promoviše na koncertima.

Ipak, jedno od najvažnijih mjesta zauzimaju publika i slušaoci, rekla bih... Kada dođe vrijeme za koncert uživo, šta publika i slušaoci mogu naći na tom albumu, koliko sebe ste utkali u muziku i kako je tekao proces stvaranja?

Tematika tri albuma koja sam radio za “Naxos” od 2013. pa do danas je muzika njemačkog baroka. Na prvom albumu sam izveo Engleske svite Johana Sebastijana Baha, takođe transkripcije, s obzirom na to da su svite pisane za čembalo, mi smo to preradili za dvije gitare i to je takođe bio jedan vrlo uzbudljiv proces, i transkribovanja i snimanja, a takođe i izvođenja te muzike na koncertima i festivalima širom svijeta. Taj proces je bio značajan i zbog toga što je doživljavao svoje metamorfoze između koncerata i u različitim periodima je imao različite puteve i značenja. Na kraju, verzija koja se našla na CD-u bila je neka vrsta optimalnog kompromisa s obzirom na to da ta muzika nije uopšte pisana za te instrumente, pa smo tražili optimalno sazvučje i rješenja... Vjerovatno bih ta rješenja danas drugačije odsvirao, jer i samu tu muziku sada doživljavam drugačije, što je prirodno i normalno, s obzirom na to da čovjek svakodnevno širi svoje vidike, ideje se miijenjaju, kao i stavovi. Na posljednjem CD-u sam bio sâm i to je bio proces koji je takođe bio uzbudljiv jer se radi o muzici koja je pisana za baroknu lautu - vrlo specifičan i lijep instrument. Ona ima mnogo više žica, podsjeća na gitaru, ima sličan zvuk, ali filozofija sviranja i sve ono što se nalazi na poljima i pragovima na baroknoj lauti ipak odudara od naše savremene izvođačke prakse, od instrumenta kakav imamo danas, a to je moderna klasična gitara. Taj proces je bio specifičan i zanimljiv zato što sam imao za cilj da prenesem i emociju i stil, a nekako mi je uzor bio istorijski informisan pristup. Koristio sam mnogo teoretskih materijala iz tog perioda u kojima je bilo opisano kako bi pojedini stavovi iz tih svita trebalo da budu izvedeni, kako se sviraju pojedini ukrasi, neka detaljna rješenja, jer mi nemamo živi dokaz kako je ta muzika tada zvučala i kakva je bila u pogledu tempa, karaktera, boje... To je zanimljiv teren gdje je izazovno pokušati da prenesete magiju barokne epohe koja je bila fantastična i u kojoj se odvijala živa korespodencija između kultura tada, možda čak dinamičnije nego što je to danas, u kulturološkom smislu. Proučavajući tu muziku pronalazite razne uticaje, a to je zaista otkrovenje koje Vas energetski podiže, oplemenjuje. Pokušao sam da prenesem moderan zvuk i učinim ga prijemčivijim na klasičnoj gitari. Time se možda zaokružio moj umjetnički zadatak i moja umjetnička ambicija da se bavim tom muzikom u protekloj deceniji. To mi je donijelo mnogo zadovoljstva i privilegije - da budem u prilici da se bavim tako uzvišenom umjetnošću i da je na neki način rastumačim za slušaoce.

Spomenuli ste filozofiju sviranja, istorijski motivisan pristup, osvrt na karakter, boju, a sve to nudi poseban pogled i na život, pruža trenutak introspekcije i za slušaoca i autora i posjeduje individualnu moć, ali kako se sve to sinhronizuje? Šta trenutak slušanja muzike pruža, a posebno klasične muzike koja na neki način spaja muziku i sa filozofijom, psihologijom, arhitekturom, jer se sve to, na neki način, može pronaći u jednoj kompoziciji?

Odlično pitanje i zapažanje. Svaki veliki kompozitor iz određene epohe stvara u određenom sistemu prema određenim pravilima. Ta arhitektura je zapravo muzička forma i formalni obrasci jesu vrlo važno, iako ih prosječni slušalac ne uzima kao nešto relevantno. Ako uzmemo primjer arhitekture, recimo katedralu u Kelnu, koja je izuzetan primjer gotske arhitekture, nemoguće ju je doživjeti u jednoj dimenziji... Komplikovano je i ima mnogo detalja, a mene uvijek to podsjeća na muziku J. S. Baha koja je veoma komplikovana i složena. Ona nije takva jer se neko trudio da bude, nego jer je vrhunac majstorstva i spontanosti tog kompozitora. Kad pokušavate da spoznate neko djelo - što više znate i detalja posjedujete toliko je odgovornost veća da vam kao izvođaču nešto ne promakne, da saznate nešto o tome i u teoretskom smislu. Vrhunska muzika je spontana, ali nije samo plod trenutka, već je u pitanju široka intelektualna igra omeđena brojnim pravilima i epohe i kompozitora. Ja sam se bavio samo jednim malim djelom opusa Baha i Vajsa, pošto su oni stvorili veliki broj djela za svoga života. To je jedan muzički kosmos iz kojeg vi sa ove distance možete izvući jedan dio njegovog stvaralaštva i njime se baviti i po nekoliko godina da biste dosegli mistiku i poetiku muzike koji su nekada vrlo komplikovani. Za mene kao slušaoca postoji nekoliko krugova razumijevanja - ono što prvo čujete i što vas zainteresuje je spontanost i ljepota muzike na “prvu loptu”, karakter, tempo, poetika i drugo, ali onda svako sljedeće slušanje obraćam pažnju na sve više i više detalja, što i samo slušanje čini komplikovanijim.

Kazali ste jednom prilikom da je proces transkribovanja u muzici sličan prevođenju, dešifrovanju, ja bih rekla da tu ima i arheološkog pristupa, pa da li se bavite i tom “muzičkom arheologijom” ili demistifikacijom nekih muzičkih elemenata? Koliko prostora ostaje za subjektivizam i inovativnost?

Ovaj posao izvođača i ono što sam ja posljednjih godina radio kao neko ko je aranžirao i transkribovao muziku, dobro ste primijetili, može biti vrsta arheologije. Zanimalo me je sve, čitav kontekst u okviru epohe, kako je nastalo neko djelo, recimo S. L. Vajsa, šta je prethodilo tome, ko ga je podučavao, šta ga je inspirisalo, kakav je bio njegov život. Sve to me interesuje u želji da bolje razumijem i kontekst vremena i sami sadržaj. Proučavajući barokne tablature i čitav kontekst, pokušao sam da to prevedem na moderni jezik i da isto tako lični doživljaj utkam u to izvođenje. Svakako, nemoguće je napraviti potpunu repliku, što nije ni poenta... Nalazimo se u zoni gdje do uspješnog izvođenja može doći samo uz poznavanje konteksta - kako je muzika nastala, zbog čega, šta stilski detalji predstavljaju u svemu tome, a šta obilježja, i sve to se iznosi na teren u koji možete da unesete svoj lični doživljaj i percepciju u kontekstu modernog vremena, imajući u vidu sve ono što je nastalo nakon te muzike. Uvijek govorimo o nekoj vrsti kompromisa, ne na uštrb kvaliteta i ne onog kompromisa koji je muziku devalvirao na bilo koji način, dakle da uradimo nešto što nije bilo svojstveno muzici toga doba, ali da nađemo kompromis da muzika zazvuči najbolje moguće na današnjem modernom instrumentu. Instrumenti iz tog vremena imali su svoje limite koju su olakšavali izvođenje muzike jer su izražajna sredstva na tim instrumentima, u odnosu na današnja, bila prilično svedena, u smislu dinamike, artikulacije. Treba pronaći svedeni izražajni jezik na modernim instrumentima tako da muzika ne izgubi svoju prirodu i spontanost.

Šta mislite o tehnološkim, elektronskim intervencijama u klasičnoj muzici? Koliko idu zajedno?

Sigurno da idemo u nekom pravcu koji mi, sve i da želimo, ne možemo da spriječimo, kada je u pitanju razvoj, multimedijalni aspekt umjetničke muzike koji doživljava renesansu tehnološkog doba. Ja mogu da kažem da u umjetničkoj muzici, kao visoko isprofilisanoj intelektualnoj muzici koja se dešavala i posle Drugog svjetskog rata, elektronika je odavno prisutna, ali ne u smislu da tu muziku učini dosrtupnijom širim masama, već da onamo gdje instrumenti imaju svoja ograničenja, bilo kakva, elektronika je dolazila do izražaja kao prostor gdje muzička kombinatorika nema nikakvih prepreka. Klasična muzika se stapa sa elektronskim formama sa ciljem popularizacije ili približavanja publici - nemam neki određen stav o tome. U suštini, volim da se klasična muzika popularizuje, ali do koje granice... Kad uzmemo u obzir kontekst da se i danas bavimo zapisima iz srednjeg vijeka, pa sve do postmodernističke muzike, to je sve zapravo jedan kosmos u kojem imate toliko raznorodnih i nespojivih stvari da svako može sigurno naći ono što mu prija i odgovara, a kombinacija sa elektronskom muzikom je samo još jedan vid da se muzika prezentuje.

Da li je muzika zaista univerzalni jezik, i kako je teklo Vaše spoznavanje u tom svijetu?

Ja često koristim tu frazu da je muzika univerzalni jezik, jer se tim jezikom savršeno dobro razumijemo, bilo putem izvođenja ili slušanja. Muzika zaista spaja ljude, a to sam imao priliku lično da iskusim i osjetim. U muzici ne postoji nikakva barijera, ni nacionalna, ni vjerska, rodna ili bilo kakva koja bi mogla da vas spriječi da izvedete određeno djelo i prezentujete muziku koja je napravljena kvalitetno i ubjedljivo, svi će vas dobro razumjeti, cijeniti vaš rad i uživati u njemu, a ljudi će znati šta stoji iza toga. Pored toga, na nekoj čulnoj ravni, i ljudi koji nijesu profesionalci osjetiće dobru muziku i razumjeti vas. Muzika ima i svoju programsku vrijednost gdje smo takođe svjedoci, u istorijskom kontekstu, kako su veliki kompozitori stvarali inspirisani velikim državnim i političkim idejama, pa i Francuskom revolucijom... Pokušavali su da te grandiozne ideje svojim majstorstvom učine dostupnim širim masama, pa su tako nastajala velika djela, poput “Devete simfonije” Ludviga van Betovena. U različitim istorijskim kontekstima različita djela su imala i više od samog jezika, imali su i poruku i vrijednost koja je ostala i opstala do danas na više ravni svjedočeći o veličini muzike, veličini umjetničke žrtve, kulturi i istoriji plodnih zemalja.

A kako gitara teče kroz Vaš život?

To je dobro pitanje, jer je sinonim za gitaru popularna muzika. Tako sam i ja počeo... Posljednjih godina tu je muzika koja je vrlo specifična i koja meni predstavlja nešto posebno, govorim o zvuku koji želim da dočaram. Često se moja rješenja i muziciranje ne zasnivaju na nekoj tradiciji, jer znate i sami da je sinonim za gitaru često romantičan zvuk, popularan, topao, prijemčiv. Za mene je muzika mnogo više od toga - to su različiti jezici, prostori, stilski narativi, poetike, karakteri, a iz te muzike uzimam ono što meni kao čovjeku treba. U tom smislu znam da budem i sebičan, zato što često ne razmišljam o publici, niti razmišljam da li je neko djelo posebno atraktivno, ne razmišljam da li će ljudi biti zadovljni, da li će ih to odvesti u neke očekivane ili željene prostore. Ljudi od gitare uvijek imaju posebna očekivanja, dok ja tražim nešto što je meni zanimljivo i što mene privlači i u tom smislu nema mnogo kompromisa, pa me je možda i to vodilo u nekom posebnom pravcu kada je karijera u pitanju. Nijesam toliko kalkulisao komercijalnim uspjehom ili uspjehom kod šire publike, ali svaki umjetnik za sebe bira pravac i to je lična stvar.

Nekada je privilegija baviti se poslom koji ste željeli i koji volite. Kada stignete do toga, zašto ne biti sebičan i uzimati ono što hrani dušu...

Privilegovan sam jer imam mogućnost da se bavim muzikom, da stvaram muziku, nastupam na koncertima širom svijeta. Ipak, to nijesu procesi koji su uvijek jednostavni, već zahtijevaju mnogo rada, svakodnevnog vježbanja i odricanja. Umjetnost je jedan poseban kosmos u kojem možete biti dokle god želite, a možete sačuvati parče tog kosmosa za sebe... Danas, nakon godinu dana ovog mirovanja mogu zaključiti, što je festival dokazao, ali i programi koje sam izveo onlajn, da umjetnici i umjetnost uvijek mogu da nađu način da dopru do svoje publike... Najlakše bi, a istovremeno i najgore, bilo da sjedimo skrštenih ruku i da ništa ne radimo.

Od momačke ideje do cijenjenog festivala umjetničke muzike

Profesor ste na muzičkim akademijama, a jedan ste od organizatora Festivala gitare u Nikšiću. Djeluje mi kao da ste željeli da stvorite prostor za afirmaciju, upoznavanje sa muzikom i jezikom prestižnih svjetskih imena, što studentima direktno približavate... Kako je sve krenulo, kakvi su utisci sa prošlog, a kakvi planovi za naredno izdanje festivala?

Zajedno sa kolegom iz Nikšića, Goranom Perišićem, praktično kao momci, krenuli smo u priču o festivalu klasične gitare, jer smo obojica vezani za muziku, gitaru i Nikšić. Sve je počelo 2005. godine, a na moju radost idalje traje... Mi smo uvijek imali velike ambicije i željeli smo da to postane važna manifestacija, ali nijesmo razmišljali u kojim sve ravnima da idemo, već je išlo spontano. Željeli smo da napravimo nešto što bi moglo biti važno i za nas same, za publiku, kao i generacije koje dolaze. Program nije namijenjen uskom krugu posjetilaca, već pokušavamo da dovedemo i respektabilne ljude koji sviraju popularniju muziku. Na naš festival umjetničke muzike ljudi dolaze vođeni unutrašnjim pozivom.

Kada je u pitanju prošlogodišnje, jubilarno izdanje festivala, iako nijesu uvijek mjerodavne, brojke nam govore da je program imao više od 800.000 pregleda što nije malo ako uzmemo u obzir da se naš festival odvija u Crnoj Gori koja nema veliku umjetničku tradiciju, ne stoji na vjetrometini velikih korporacija i sponzora koji bi to širili dalje. Nadam se da će vrijednost svega toga i sugrađani prepoznati.

Za naredno izdanje festivala imamo dvije opcije, ali nećemo ništa konkretizovati. Veliko je interesovanje umjetnika iz čitavog svijeta, što je možda dodatni znak da smo na dobrom putu.

Umjetnost kao lična spoznaja

Da li je postojao neki presudan momenat kada ste odlučili da se posvetite muzici?

Ja se toga više i ne sjećam, bilo je davno, ali sigurno je bilo nekih uticaja iz okoline. Moj ujak je amaterski svirao gitaru i to veoma dobro radi i danas, a inače je završio likovnu akademiju. Odrastao sam u prosvjetnoj porodici, a umjetnost me je sama po sebi privukla. Moram priznati da u porodici nikada nije bilo imperativno moje bavljenje muzikom, niko nije od mene zahtijevao ili me tjerao da vježbam i radim. Kao pedagog često svjedočim situacijama gdje roditelji vrše pritisak na svoje dijete i prave višegodišnje planove, uređuju uslove za napredak djeteta, što jeste legalno i vjerovatno ima svoju draž, ali kod mene je to bio lični momenat...

Umjetnost je biti i dobar pedagog...

To ide ruku pod ruku - pedagoški aspekt i umjetnost. Što se mene tiče, to je poseban segment moje profesije koji stoji na posebnom pijadestalu gdje u svakom procesu, periodu, radnom ciklusu, ja pokušavam da prenesem svoje znanje i iskustvo, ali takođe je i reverzibilni proces. Saznajete nešto o mladim ljudima, njihovim naravima, talentima, ambicijama, a to je i vrijeme za introspekciju - da se osvrnete na nešto što znate i što imate, ili pak na ono što ne znate.  

 

 

Broj posjeta : 162