Govor profesora Zorana Rašovica ispred Biljarde, 29.10.2108. godine u čast otkrivanja obilježja povodom 130 godina od proglašenja OIZ-a

Poštovani prijatelji,

            U ovom svetom zdanju donesene su mnoge istorijski važne odluke za Crnu Goru, odvijali važni razgovori, činili zamašni koraci ka prebližavanju uređenim državama evropskim. Ovdje su se rodile i najveće intelektualne tvorevine Crne Gore. Upravo u ovom zdanju Njegoš je napisao Luču mikrokozmu, djelo koje njemu bijaše najmilije, i Gorski vijenac, vijenac crnogorske slobode, podviga, umnosti, junaštva i slave, patrijahalnog morala i običaja. Ovdje se rodio, odnosno proglasio i Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru, jedan od najvećih zakonika u svijetu toga vremena, djelo od boga date umnosti prava i djelo koje je pravdu uzdiglo do platonske stožerske vrline. Nije nam poznato da neka zemlja u svijetu ima sve bitne stvari za državnost i identitet koncentrisane na jednom mjestu, kao Crna Gora, i to na Cetinju u podnožju mitske planine, Lovćenskih vrhova dostojanstva.

            Poštovani prijatelji,

Danas, vođeni idejom nastalom u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti i svijetlim primjerom i angažovanjem Uprave Narodnog muzeja Crne Gore, na čelu sa direktorkom Anastazijom Miranović i predsjednicom Vrhovnog suda Vesnom Medenicom, a po inicijativi cetinjskog neimara Veska Pejovića i, neka mi bude dopušteno, moje malenkosti, ova tri djela i fizički zbližavamo, iako su u duhovnom smislu ona bila bližike od njihovog rođenja. Njegoš bi danas ponovio: „Gle divnoga sada vidjenija, sunce pravde i zemlju ogrija“. A Bogišić bi primijetio da od sudijskih dana „nije moguće naći nikakav svečaniji i podesniji blagdan“. Ovim obilježjem, koje otkrivamo, potvrđuje se mudrost državna i korist narodna i ukazuje se vidjelo pravde, koja će, uz velika djela u ovom zdanju, osvetljavati i stajati kao nepomičan stožer crnogorskog identiteta i kontinuiteta.

            Bilo je vrijeme i ono je dugo predugo, 130. godina u kojima se moglo s punim razlogom postaviti pitanje zašto u ovom zdanju slobode i nezavisnosti otadžbine naše nema odgovarajućeg obilježja o tome da je u njemu obavljeno svečano proglašenje tako velikog Zakonika, proglašenje koje se inače u pravnoj struci tumači kao čin pristajanja naroda na njegov sadržaj. Ali nije se okasnilo. Pravda je dostižna; od danas Gorski vijenac i Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru su u fizičkom smislu bližike, međaši, iako su od rođenja bratstvenici i najbolji članovi crnogorske familije umnosti.

            A kako se zbilo da Zakonik štampan u Parizu bude proglašen u ovom zdanju? Moramo reći, skoro otkrismo kako je u naš zdravi narodni život ta potreba podmirena. Bogišić je u jednom, do sada nepoznatom pismu, iz Pariza predložio Knjazu na Cetinju da se Ukaz o postavljenju Zakonika objelodani u Glasu Crnogorca na Blagovijesti, 25. marta, da proglašenje Zakonika bude na Vaskrs, u periodu od 24. do 26. aprila, a da njegovo stajanje na snagu bude 1. jula 1888. godine. U sljedećem pismu, on ne skriva zadovoljstvo što je Knjaz prihvatio Blagovijesti, kao veliki i popularni praznik, koji svojim imenom i porukom proljeća tako svečano najavljuje Glavu države da nagovještava postavljanje zemlja pravila velikog Zakonika. Oduševljen je i prihvatanjem Vaskrsa, od kojeg nema svečanijeg i udesnijeg dana, za čin svečanog proglašenja Zakonika. Takođe i sa 1. julom, kao danom stajanja na snagu, jer tada Zakoniku „snaga počinje s punog semestra što podobro uprošćuje i za sudove i za narod računanje dejstva pojedinih pravila“.

            Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru je svečano proglašen u ovom zdanju drugog dana Vaskrsa 26. aprila po starom, odnosno 8. maja po novom 1888. godine, na način kakav nije doživio ni jedan slavni evropski Zakonik. Svečanost je otpočela u 9 ura ujutro oglašavanjem velikog zvona kojim je nagoviještena božija služba u crkvi Cetinjskog manastira, koju je služio Mitropolit Mitrofan Ban sa sveštenstvom i čitao blagodarenje svevišnjem tvorcu na svečanom velikom djelu. Za to vrijeme predstavnici stranih država su se nalazili u dvorani Velikoga suda u ovom zdanju. Ulazak u Veliki sud od crkve je bio lijepo okićen lovorikom. Za tu priliku je bila još ljepšte okićena dvorana Velikoga suda „kojoj bijaše namijenjeno da se u njoj proglasi prvi Građanski zakonik  za Crnu Goru“. Nakon crkvenog blagodarenja došli su njegovo visočanstvo Knjaz sa pratnjom u Biljardu, gdje su se nalazili zastupnici stranih država, u punoj uniformi.

Svečanost u dvorani Velikog suda otpočela je čitanjem Knjaževog Ukaza kojim se Imovinski zakonik u život uvodi. Ta čast je pripala gospodinu Božu Petroviću, predsjedniku Državnog savjeta, ministru unutrašnjih djela i za tu priliku zamjeniku ministra pravde. Potom je njegovo Visočanstvo potpisao Imovinski zakonik i udario na njega svoj pečat. U taj čas su zazvonila zvona sa zvonika i zapucano je iz 21-nog  topa sa tabje. Ispred Biljarde vojnici su stavili oružje „pred prsi“. Potom je Knjaz izašao sa pratnjom pred Manastir i Crkvom „tamo gdje je do crkvenog oltara i ćivota Sv. Petra, najviše zakletve svakog Crnogorca, gdje bijaše podignuta zlatnom tkanicom zastrta uzvišica“. Sa te uzvišice, Knjaz je pročitao čuvenu besjedu vječne pameti kojim je narodu crnogrskom objavio proglašenje Zakonika. Zvuci potonje Knjaževe riječi su utonuli „u živim uslikcima zahvalnog i oduševljenog naroda crnogorskog“. U besjedi nad besjedama, Knjaz je, između ostalog, poručio: „Crnogorci! Uvodeći u život ovaj građanski zakonik i dajući mu snagu, ja vam zapovijedam, svima i svakom, da mu se pokoravate. Pred ovim zakonom da umukne svačija volja, a neka se čuje samo volja njegova, volja zakona. Iz njega neka se razlijeva pravda na sve one koji pravo čine, a nek se pod snagom njegovom krše i lome svi koji mu se opiru, koji krivo čine: on nek je moćna zaštita nevinosti koja je u opasnosti da postrada, a neumoljiv bič nasilju i samovolji koja od obijesti ili zlonamjerno hoće zla da čini. Od svih vlasti, a naročito od sudija, najstrože zahtijevam da su strogi i savjesni vršioci zakona i da u primjeni zakonskih određenja ne gledaju ni ko je ko, ni ko se kako zove, ni kog je roda i plemena ni koji položaj zauzima, ni kojim se krstom krsti ili se ne krsti”.

Potom je Knjaz otišao u Dvor gdje je primao čestitke. Iz Dvora je Bogišiću u Pariz poslao brzojav sljedeće sadržine: „Ekselencijo, na današnjoj svečanoj skupštini naroda crnogorskog proglasio sam Mojoj zemlji, djelo vašeg neumornog truda i prostranog znanja. Čestitajući Vam na uspjehu, ja Vam u znak Mojega osobitog priznanja udjeljujem veliki krst Danilovog reda I stepena.” Bogišić se zahvalio Njegovom Visočanstvu, takođe, brzojavom sljedeće sadržine: „Vječito sam zahvalan Vašemu Visočanstvu na visokoj počasti kojom ste me izvoljeli odlikovati i čestitam Vi slavu koju ste stekli jučerašnjom svetkovinom”.

Dame i gospodo, dragi prijatelji, od danas će naš čuveni Zakonik i obilježje o tome biti na očevid na ovom uzvišenom mjestu ne samo Crnogoraca nego i inostranaca koji u ovu zemlju dolaze. Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru je najljepša oda ispjevana crnogorskoj pravdi i pravici koja je izvirala iz tkiva svakog roda, famelje, bratstva i plemena, duboko ukorijenjena u pravnu svijest Crnogoraca. Bogišićeva je zasluga što je tu svijest „odijenuo“ u velelepnu pravnu odjeću gromadnog Zakonika. Na naš veliki ponos ovo obilježje dodatno će svjedočiti o veličini Zakonika, niklog iz našeg narodnog temelja i izrađenog u saglasju sa naukom i zakonodavnom radnjom evropskom. I biti pohranjen uz Gorski vijenac u slavnoj Biljardi, u božanskom ljetopisu i božanskoj vječnosti. Blago njima što dovijek žive. Imali su se rašta i roditi.