Moja iskustva iz Ankare, na Univerzitetu METU
Ja sam Iva Školjak, studiram prevodilaštvo, za engleski i francuski jezik, što je trenutno pri nikšićkom Filološkom fakultetu iako imam predavanja u mom rodnom gradu, Podgorici. Kako je provodilaštvo vrlo specifično i različito za svako govorno 
područje nijesam mogla da biram puno na koji ću univerzitet da idem i tako sam se dva roka za redom prijavljivala da idem za Francusku, ali Francuzi imaju vrlo visoke standarde što se tiče prosjeka studenata koje primaju na razmjene, tako da tamo nijesam uspjela da prođem.
Što se tiče Turske, prosjek nije bio toliko značajan pa sam dobila Erasmus za jedan od najboljih univerziteta u cijeloj velikoj Turskoj. Koleginica koja je prije mene bila na istom Univerzitetu, METU u Ankari, mi je prenijela svoja pozitivna iskustva i tako sam se odlučila da se prijavim.
Prvi utisak je bio da je sve ogromno. Kampus je ogroman, studenata ima puno više nego na fakultetima u Crnoj Gori, svuda ljudi i svuda knjige i udžbenici. Iako je sve tako veliko, izgledalo je vrlo organizovano. Imali smo nedjelju dana programa gdje su svim Erasmus studentima objasnili kako univerzitet funkcioniše, šta sve treba od papira da sakupimo, gdje sve to treba da tražimo, kome da se javimo za potpise i kada. To je sve, na moje veliko iznenađenje, išlo lako. Nije bilo redova, čekanja profesora koji na kraju tog dana ne dođu na fakultet ili sličnih problema koji bi se u Crnoj Gori nekad dogodili. Profesori su bili vrlo brižni i pravili mjesta za Erasmus studente, čak i kada je predavanje bilo u maloj učionici sa, već, puno studentata.
Nešto što mi nedostaje sa mog studijskog programa kod kuće jesu profesori kojima je engleski odnosno francuski maternji jezik. Ovdje imam profesore koji jesu stručnjaci u polju koje predaju, ali svakako mi mnogo više znače stvari koje sam kod kuće naučila od profesora iz Velike Britanije i profesorice iz Amerike, jer je to direktan kontakt i poređenje sa životom u državama gdje je to maternji jezik. Prva prednost METU-a je to što je kampus zelen i veliki i motiviše me da učim mnogo više nego kod kuće. Svuda oko sebe vidim samo studente koji uče i druže se, to je okruženje u kojem se mnogo lakše uči nego kada u Podgorici nakon predavanja odem kući i bavim se nečim nevezanim za fakultet.
Imam mnogo prijatelja koji su takođe ovdje na Erasmus-u, oni su od svuda, sa Mauricijusa, iz Pakistana, iz Egipta, iz Albanije, sa Kosova, iz Džordžije, iz Jordana i mnogih drugih mjesta. Najveću zahvalnost dugujem mom host studentu koji mi je puno pomogao da se naviknem na novo okruženje i da završim sve papire i sredim predmete koje mogu da slušam ovdje.
Što se tiče poteškoća i kulturoloških šokova, dom u kojem sam smještena ne prima muškarce u ženske sobe. Mislim da je u Crnoj Gori ovo na mnogo višem nivou, i da je i svijest ljudi iz Crne Gore na višem nivou po ovom pitanju, i srećna sam što nam nijesu potrebne takve zabrane da bismo živjeli mirno u domovima. Ovih posljednjih dva mjeseca ću se vjerovatno premjestiti u stan sa koleginicom iz Albanije sa kojom sam se puno zbližila.
Svakome bih preporućila da se prijavi za Erasmus ili neku sličnu razmjenu, jer ono što se nauči u ova četiri mjeseca o životu, o novcu, o sebi i ljudima oko sebe ne može da zamijeni ništa.