Arhitektura, talenti i istraživanje identiteta: Razgovor sa profesorom Branislavom Mitrovićem
Univerzitet Crne Gore je u oktobru ove godine, drugi put za redom, organizovao međunarodni simpozijum pod nazivom "Dani dijaspore i prijatelja Crne Gore 2023" koji je okupio najveća imena u svijetu nauke koja potiču sa ovih prostora, a svoja naučna istraživanja realizuju na prestižnim svjetskim institucijama. Jedan od njih je arhitekta i profesor na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, Branislav Mitrović.
Govoreći o važnosti naučnog skupa i njegove organizacije za Crnu Goru i region uopšte on je, u razgovoru sa Anđelom Ašanin studentkinjom druge godine master studija na Fakultetu političkih nauka, istakao da atmosfera i ambijent, kao i susret sa ljudima iz različitih djelova svijeta svjedoči o naučnom potencijalu ovog prostora, te dodaje da su ovi prostori ipak imali ograničene mogućnosti za razvoj nauke.
„Crna Gora i čitav region, su imali ograničene mogućnosti za rad na najvišem nivou. Zato mnogi mladi ljudi odlaze u inostranstvo gdje su uslovi rada i finansijska podrška za određene projekte bolji. Arhitektura nije na takav način zavisna od tehnoloških uslova kao neke druge oblasti i grane nauke, gdje je izuzetno značajano da neki finansijski sposobni instituti iz inostranstva pruže priliku za nesmetani razvoj mladim ljudima koji imaju potencijal da to i iskoriste. Ljudi koji već drugu godinu za redom dolaze na ovaj skup imaju empatiju prema svom porijeklu i potrebu da se odazovu pozivu za učešće na ovakvim konferencijama. Nepodijeljeno je mišljenje da je stvoren ambijent koji može da generiše boljitak za budućnost,“ kazao je Mitrović.
Kao dobitnik velikog broja nagrada, profesionalnih i javnih priznanja za svoj rad u arhitekturi, razgovarali smo sa njim o karijernom putu, najvažnijim dostignućima, kao i savjetima za uspjeh u nauci.
Arhitektura kao slučajna strast
Profesor Mitrović: Završio sam Gimnaziju „Slobodan Škerović“ u Podgorici. Tamo sam imao izvanrednog profesora, slikara Cvetka Lainovića. Dolasci u atelje kod Cvetka su uticali na mene pa sam se pripremao za Likovnu akademiju. Međutim, roditelji su bili rezervisani, da ne kažem protiv, iako nikad nisu bili decidno protiv nečega što bih ja radio. Imao sam cijelog života porodičnu podršku, i to je bilo značajno za moje odrastanje. Moja majka je čula negdje da je Cvetko izjavio „Ovom malom Mitroviću moram da pomognem da se upiše na Likovnu akademiju, talentovan je“, i onda je nastala porodična drama. Moj ujak je bio istoričar Branko Petranović, profesor Univerziteta, a majka je, pored bliskosti sa njim, imala veliko povjerenje u njegovo mišljenje. Na njegovu i očevu incijativu, porodični predlog je bio – pa možda arhitektura. Tako sam otišao na arhitekturu, ali sa idejom da neću uspjeti da položim prijemni ispit. Ipak, položio sam prijemni na fakultetu, a atmosfera koja je tada vladala na Arhitektonskom fakultetu, i sjajni profesori koje sam tamo zatekao su me “vezali za tu sredinu”. U suštini, ostadoh ja na arhitekturi i ona postade cio moj život.
Putovanje kroz arhitektonski svijet uz nezaboravne profesore i globalne uticaje
Profesor Mitrović: Na fakultetu sam imao sjajne profesore. Bila je privilegija biti njihov student. Tu sam susreo izvanredne ličnosti, nezaboravne profesore: Branislava Milenkovića, Branka Aleksića, Uroša Martinovića - koji je sa ovih prostora, zatim Ivu Antića, Milorada Pantovića... To su autoriteti koji su nesumnjivo, na određeni način, uticali na mene kao na studenta. U procesu učenja, a kasnije tokom profesionlnog sazrijevanja, počinjete da otkrivate dostignuća svjetske arhitekture, gdje vam i neki lični senzibiliteti “biraju” uzore ili uticaje. Danska arhitektura je u periodu moga sazrijevanja bila značajna, naročito na području stanovanja. Ukupna skandinavska arhitektura, pa japanski minimalizam… Kasniji uzori su postali neka nova generacija arhitekata, od Nuvela u Francuskoj, preko Monea u Španiji, do Sterlinga u Engleskoj. Trudio sam se da posmatram i razumijem domete tih arhitekata. Ne mogu da se opredijelim za neku ličnost posebno. Čitav spektar profesionalnih zbivanja neminovno utiče na vas i vi čak neosjetno uspostavljate određene platforme koje diktiraju vaše projektantske odluke.
Od prvih koraka do zrele faze u borbi za dostojanstvo zida
Profesor Mitrović: Teško je reći na koji sam projekat najponosniji. Naravno, postoje određeni projekti koji su bili značajni za moje arhitektonsko odrastanje. To su bile, na primjer, prve kuće - stambeni objekat u Užicu, zatim Likovna akademija u Beogradu, poslovni objekat Palata Zepter i, posebno, Hotel Centar u Novom Sadu. Tada sam se zanimao analizom forme, od dvostruke opne koja se razvija na fasadi palate Zepter, a zatim evoluira na Hotelu Centar u Novom Sadu, do kubične forme. Taj period bih mogao da nazovem zrelom fazom sopstvenog rada i borbom za dostojanstvo zida kao arhitektonskog elementa. To bih mogao da tumačim kao dobar odnos i skladnu proporciju otvora i cjelovitosti zida. Slijedi nekoliko projekata koji su meni veoma značajani: Upravna zgrada Hidroelektrane na Drini u Višegradu i Kondo Hotel u Kamenovu, kod Budve. Sa tim kamenim fasadama kao da sam prošao cio jedan arhitektonski put istražujući sve te različite forme i na kraju se opet vratio zidu. Ima jedan mali objekat, kada govorimo o Crnoj Gori - Helidrom, u Markovini, iznad Zagarača. To je minijatura. Meni su minijature u arhitekturi dragocjene. Neko kaže veliki objekat - mali objekat. Nema velikih i malih objekata, sve je to arhitektura, i čini mi se da minijature možda i ponajviše mogu da pokažu arhitektonsko umijeće jednog profesionalca.
Analogna odanost u digitalnom dobu
Profesor Mitrović: Ja sam dinosaurus – civilizacija koja izumire. Po tehnologiji rada, pripadam analognoj fazi projektovanja. Lično smatram da je odnos glava – ruka najbrža komunikacija između ideje i realizacije koja je ovaploćena u crtežu. Prema digitalnoj fazi, ili načinu rada, u početku sam bio veoma rezervisan, jer sam veliki pristalica ručnog rada i inicijalne skice. Međutim, mlade generacije su odrasle sa novom tehnologijom načina rada, ili preciznije sa radom “na dugmićima”. Njima je takva transmisija između ideje i realizacije bliža. Sada imam veoma mlad tim u Birou. To su sve najbolji studenti sa kojima sam radio na fakultetu, a radeći sa njima u ambijentu Biroa, pomalo se navikavam na novu tehnologiju rada. Nove generacije su izvanredne u vizualizaciji, ali kuću ne možemo projektovati posmatrajući objekat kao dizajn. Ona ima unutrašnji integritet i kvalitet prostora koji treba anticipirati i razumjeti. Pokušavam, radeći sa mladima, da na prvo mjesto postavimo vrijednosti prostora i funkcionalnu organizaciju jednog sklopa, da arhitekturu artikulišemo prema prostoru i prema funkciji koja se unutra odvija. Sa novim tehnološkim mogućnostima neminovno se mijenja i tehnologija projektovanja koju mi moramo da usvajamo i da joj se prilagođavamo u budućnosti. Moja velika dilema je kako misaoni proces koji se odvija na relaciji glava – ruka možemo da unaprijedimo sa novim kompjuterskim mogućnostima.
Rad, vrijeme i široko obrazovanje kao ključni elementi uspjeha
Profesor Mitrović: Nekad su me pitali da li sam umjetnik ili radnik. Odgovor bi definitivno bio worker - najveći mogući. Ne mislim da je to univerzalni model koji bi svako trebalo da prihvati, jer je to jedan težak i zamoran način. Utrošite veliki dio vremena, a redukujete neke druge sklonosti. Ako neki mladi čovjek ima talenta za arhitekturu, to je samo vrh ledenog brijega, a baza za dobar rezultat u arhitekturi je samo beskompromisni rad, upornost, volja… Čini mi se: ako niste spremni da u arhitekturu uložite ogromno raspoloživo vrijeme, da su vam šanse za rezultat smanjene, jer se talenat lako potroši. Za profesionalca je važna posvećenost poslu i vrijeme koje se uloži u to djelanje. Sve dalje je samo Bogom dana prednost, ako imate talenat ili osjećaj za arhitekturu. Kada govorimo o arhitekturi, pored talenta za likovnost, razumijevanja funkcije i konstrukcije…neophodan je lični integritet i hrabrost u odlukama. Ja sam čitavog života intenzivno radio konkurse i trudio sam se da u takvim prilikama eksperimentišem na način koji nije bio moguć u realnom radu u birou, sve što neki investitor ili nadređeni ne bi dozvolio. Za mene su konkursi bili jedan veliki iskorak u slobodu i svojevrsna profesionalna katarza. Konkursima sam želio da kultivišem svoj arhitektonski milje i da pokušam da uradim ono najbolje što znam u profesiji, bez kalkulacije i dileme da li će to neko da prihvati, da li će to neko da abolira, i da li je to oportuno ili nije u tom trenutku.
Autor teksta je Anđela Ašanin, studentkinja druge godine master studija na Fakultetu političkih nauka