Iz prvih redova tehnološke evolucije: Intervju s profesorom Veljkom Milutinovićem

Profesor dr Veljko Milutinović pripada redu naučnika svjetskog renomea koji bogatstvo stečenog iskustva i kontakata na evropskim i američkim univerzitetima žele da podijele sa prostorom sa kojeg su potekli i pruže osnovu za intenzivniju međunarodnu saradnju. Na Univerzitetu Crne Gore, jedan je od glavnih aktera izgradnje mostova između nauke, dijaspore i domovine, u sada već tradicionalnom događaju Dani nauke i dijasore Crne Gore.

Za Crnu Goru kaže da mu je otadžbina: Ja sam se rodio u Beogradu, ali mi se otac rodio u Stijeni Piperskoj,  kao i od oca otac, pa od očevog oca otac, i tako sve do 1389. godine, kada su se, prema Erdeljanoviću, Piperi doselili u Crnu Goru iz okoline Pirota u Srbiji. Sa planina Crne Gore sam naučio da je patnja najjači izvor kvalitetnog gena. Sa sela Crne Gore sam naučio šta je predanost kao poruka naših predaka. Sa mora Crne Gore sam naučio da je život najrizičnija pojava u životu!, objašnjava profesor Milutinović.

Sa doktoratom stečenim na Univerzitetu u Beogradu, profesor Milutinović je svoje naučno stvaralaštvo gradio kako na američkim visokoškolskim institucijama, gdje je bio ključan u dizajniranju pionirskih DARPA GaAs RISC mikroprocesora (i prvog GaAs sistoličkog polja s 4096 procesora), tako i na Univerzitetu u Beogradu, gdje predaje i sprovodi istraživanja u oblastima elektrotehnike, matematike, poslovne administracije i fizike/geofizike.

Od kako se vratio iz SAD-a, 1. januara 1990, povremeno drži svoja dva predmeta na UCG, od kojih se jedan bavi akceleratorima u računarstvu, a drugi traženjem skrivenog znanja i metodologijom u istraživanjima.

Glavna veza sa UCG su mi talentovani studenti, kako oni iz 90-ih, od kojih su sada neki čuveni profesori na UCG i širom svijeta, a drugi su sada doktorandi, od kojih neki fasciniraju svojim talentom. Ja sam od onih profesora koji vole da uče od studenata (direktno ili indirektno) i to smatram svojom osobinom na koju trebam biti ponosan. A ponosan sam naročito na mnoge naše bivše studente, ne samo one sa Univerziteta Crne Gore, za koje sam kasnije video da su u struci uspjeli puno više od mene - u nekim slučajevima u pitanju je neponovljivi planetarni uspjeh (Kavčić, Mirčevski, Mitrović, Trifunović, ...).

Njegov doprinos nauci nije samo učvršćen u impresivnom broju knjiga i radova objavljenih u renomiranim časopisima, već i u članstvima u prestižnim organizacijama. On je Life Fellow of the IEEE-a u Vašingtonu, čuvar materijalnog i nematerijalnog blaga Evropske Akademije (Academia Europaea) i inostrani član CANU-a. Takođe, od njenog osnivanja član je  Srpske inženjerske akademije u Beogradu.

U razgovoru o njegovom naučnom putu, otkrivamo ne samo ključne trenutke njegove naučne karijere, već i dublje spoznaje o životu, vrijednostima i međunarodnoj saradnji, te kako se premošćuju granice između različitih kultura i naučnih krugova, donoseći sa sobom znanje koje povezuje region, dijasporu i globalnu naučnu scenu.

UCG: Polazeći od vašeg početka kao studenta Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, možete li podijeliti ključne trenutke iz vaše naučne karijere koji su oblikovali vaš put?

PROF. DR MILUTINOVIĆ: Prvi ključni trenutak je kada se rodiš u porodici u kojoj se duboko poštuju osnovne ljudske, pregalačke, porodične i plemenske vrijednosti, pa na neki nevidljivi način, još u najranijem djetinjstvu, postaneš svjestan njihove snage i kreneš istim putem, što nije uvijek lako, jer izazovi su mnogi.

Drugi ključni trenutak, u mom slučaju, bio je kada sam na fakultetu upoznao koleginicu, koja mi je sada supruga, dobra i posvećena, odrasla u patrijarhalnoj sredini, i koja me je dobro "utjerala u red", a da pri tome nije zapostavila ni svoje stručno i naučno usavršavanje. Ključno je da se ostvari bračna zajednica sa osobom koja je odrasla sa tradicionalnim vrijednostima.

Ostali ključni trenuci su vezani za upoznavanje raznih kolega, po cijelom svijetu, koji bi mi ili otvorili oči u vezi nekih konkretnih mogućnosti u profesiji, ili bi mi otvorili vrata koja vode do nekih izazova kroz koje Posejdon i Neptun donesu "kolače" u CV , a Hermes i Merkur "hljeb" na trpezu. Čovjek se lakše upoznaje sa ljudima ako se u mladosti bavio nekim takmičarskim sportom.

I na kraju, ali ne manje važni ("last but not least"), su čobani sa planine Lukavice iznad Nikšića i Kolašina, koji drže riječ bolje nego mnogi "visoko učeni" i od kojih sam naučio da "oči smiješ počešati samo laktom" (misli se na slikovito i šaljivo iskazivanje istine koju valja zapamtiti), a da su neki ljudi "ka krtola", jer im je "pod zemljom" ono najbolje što imaju (misli se na one koji se mnogo hvale svojim precima, a sami su slabo šta stvorili što je za hvalu), da je "dokona duša đavolje igralište" (Amerikanci na srednjem Zapadu imaju običaj da kažu: "Keeping busy - keeping out of troubles"), i da je "gordost najveći grijeh" (misli se na one koji ne poštuju ljude ispod sebe, pa im se to po pravilu vraća, ili njima, ili njihovom potomstvu, što je mnogo gore). Evo još jedne koja mi se mnogo dopada: "Bog da strpljivima sve ono što uzme od nestrpljivijeh", a za kraj ove kratke liste (koja bi mogla da se prelije u cijelu jednu knjigu): „Ko agituje za neku svoju stvar - taj gubi Boga kao agitatora za tu istu stvar“.

UCG: Kako ste uspjeli premostiti granice između naučne zajednice u Crnoj Gori i Srbiji te akademskih krugova u Sjedinjenim Američkim Državama?

PROF. DR MILUTINOVIĆ: Osnovne ljudske vrijednosti svugdje su iste, ali zna da fali informacija o tome kako se te vrijednosti koriste za poljzu po svijetu, jer svaka kultura ima svoje načine kroz koje iskazuje te vrijednosti i kada odeš na "njihovo bunjište", moraš znati kako tamo da se ponašaš.

Čitanje klasika pomaže da lakše premostiš jaz između "naše" i "njihove" kulture. I učenje stranih jezika može pomoći, pogotovo ako se jezici uče kroz rad u okruženju u kojem se govori jezik kojega si preko zime učio iz knjiga, a onda si ljeti radio kao gimnazijalac ili student u stranoj zemlji u kojoj se taj jezik govori (recimo, ako si engleski učio berući jagode kod Kolčestera, njemački kao "potrčko" kod Dortmunda, švedski berući kupus kod Lunda, francuski perući suđe u Parizu, italijanski raznoseći poštu po Rimu, španski pomažući u Barseloni, poljski na praksi, ruski na ekskurziji, a češki u kampu). Bavljenje sportom ovdje pomaže za snalaženje u novom i nepoznatom okruženju.

Generalno, svako obrazovanje, ako je dovoljno široko, puno pomaže (ja sam od onih koji vjeruju u nešto što je nemoguće, ali svejedno to navodim ovdje, da bih podvukao suštinu): Po mom mišljenju, najbolje plaćeni državni službenici ne trebaju da budu ministri ili direktori javnih preduzeća, već vaspitači po jaslicama/vrtićima i učitelji u osnovnim/srednjim školama, jer najveće bogatstvo svakog društva su - duboka znanja i ideje vodilje u glavama mladih). Posebno pomaže posjedovanje znanja iz tržišno traženog "zanata", jer to čini da "oni" (tvoja okolina dok se krećeš po svijetu) ulažu napor da premoste jaz između "njih" i tebe (dakle, treba se obrazovati tako da postaneš ekspert u nečemu što se puno traži, a njih malo ima na planeti koji posjeduju adekvatna znanja, pa sa svojim znanjem postaješ konkurentan na "svjetskom tržištu znanja").  Ali, da bi se opstalo na tom "tržištu", mora se stalno učiti!

A ja sam imao i dodatnu sreću, da me je engleskom jeziku podučavao ujak koji nije imao svoje djece, a dobro je poznavao anglosaksonsku i američku kulturu, jer je, kao najbolji student Univerziteta u Beogradu, između dva rata, dobio da radi doktorat na Kembridžu (doktorirao je na sinergiji prava i ekonomije), a onda je, kao ekspert MMF-a i Svjetske banke, u Titovo doba, preko 100 puta preletio Atlantik (iz Beograda), pa je znao, Englez ili Amerikanac, u svakoj situaciji, kako razmišlja i djeluje, a da ti o tome ništa ne kaže, i sve mi je to pomno prenosio (za svaki tamošnji stalež posebno, jer nisu ni oni svi isti). A ja sada po istoj metodi, što mi je veliko životno zadovoljstvo, svako subotnje i nedjeljno jutro sve to prenosim prepametnoj komšijskoj djeci u Stijeni Piperskoj (koristeći istu metodu u četiri knjige - Eckersley), a radnim danima svojoj unučadi po Beogradu (Viber je "čudo", pa se ni jedan čas ne propusti, bez obzira ko se gdje nalazi u vrijeme koje je predviđeno za čas).

UCG: Koje je vaše viđenje veza sa dijasporom te prestižnim imenima u svijetu nauke, u unapređenju akademske saradnje i razmjene znanja između UCG i globalne naučne zajednice? Kako vidite potencijal za dalje jačanje ovih veza i saradnje?

PROF. DR MILUTINOVIĆ: Važno je dovesti kvalitetne ljude u kontakt, u prijatnom i inspirativnom ambijentu, kakvoga u Crnoj Gori nije teško stvoriti, a dalje će oni sami. Krajnji efekti neće izostati, i ponekad će doći brzo i direktno, a ponekad sporo i indirektno. Najveći "impact" najčešće se ostvari na neki nevidljivi način. Ovdje mislim na spajanje eksperata iz Dijaspore i Matice, te na stvaranje sinergije između njih.

Ali kada dođu eksperti iz dijaspore, onda je važno da i mladi naraštaji Crne Gore od toga poljzuju, a tu prije svega mislim na studente završnih godina studija i na studente poslijediplomskih studija. Međutim, mladi ljudi često nemaju motivaciju za aktivnosti koje nešto donose "na dugačak štap", pa ne dolaze u prevelikom broju na događanja iz kojih se nauči nešto što nije bitno za sljedeći ispit.

Zato sam slobodan ovdje da podijelim iskustvo vodećih američkih univerziteta, čiji studenti nijesu ništa drugačiji od našijeh.

Na tim univerzitetima postoji obavezni predmet na kojem nema ispita, već se „ocjenjuje“ samo prisustvo na predavanjima koja drže vrhunski gostujući eksperti. Takvih u semestru bude oko 20 časova, a za upis u sljedeću godinu ili za dobijanje diplome, potrebno je da prisustvuju na minimum oko 12 časova po semestru, što se pedantno "knjiži" od strane administracije. Dakle, mehanizam (gledano iz ugla studenata) sadrži i "štap" i "šargarepu" (štap je nemogućnost diplomiranja, a šargarepa su N kredita koji se dobiju na taj način - naravno, i stečeno znanje je šargarepa, ali poneki studenti ne vide tu šargarepu). Među tih oko 20 sati izlaganja stranih eksperata, mogu biti i sati na nekoj konferenciji (recimo, kada se okupi naučna dijaspora). Naravno, tih 20-ak sati moraju biti za studente i interesantni i korisni. Da bi se pozvani predavači bolje spremili, pa da "djeci" ne bude dosadno ili beskorisno, na kraju predavanja studenti ocjenjuju svakog predavača i tu znaju biti bespoštedni, pa predavači paze i dobro se pripremaju za ta predavanja, jer studentske ocjene idu rukovodstvu fakulteta koje ih je pozvalo, pa nije dobra pomisao na scenario po kojem "prijatelji" koji su te pozvali vide da su te studenti "nagrdili".

UCG: Kao projektant pionirskog GaAs RISC mikroprocesora i na njemu baziranog GaAs Sistoličkog polja, možete li nam dati uvid u vaše iskustvo u razvoju ovih tehnološki značajnih projekata?

PROF. DR MILUTINOVIĆ: Na taj projekat sam ušao slučajno, dok sam bio profesor u SAD-u na Univerzitetu Purdue. Nakon mog izlaganja na jednoj konferenciji, prišao mi je jedan jako gospodstveni stariji čovjek i pitao me je da li znam šta je GaAs (Galijum Arsenid). Ja sam rekao da ne znam. Na to mi on odgovori: "Znao sam da ne znaš; samo sam htio da vidim koliko si iskren - položio si ispit :)". Objasnio mi je da DARPA poziva vodeću vojnu industriju SAD (njih 12 kompanija) da osmisli rješenje za njihov prvi ikada mikroprocesor u GaAs, ali da su vodeći VLSI eksperti (iz njegove kompanije) prezauzeti i da im treba neko sa strane da napiše predlog rješenja, pa mi je to ponudio da uradim kao njihov konsultant. Pokazalo se da je moje rješenje pobijedilo i onda sam imao posla preko glave sljedeće tri godine (o čemu ima puno i u otvorenoj naučno-stručnoj literaturi i na internetu).

Izgleda da VLSI procesor dizajn “leži” našim ljudima. Za tu oblast, na svijetu su dvije kompanije vodeće, Intel za laptopove i naviše, a Qualcomm za mobilne i naniže. A među američkim startapovima u domenu RISC-5, dvije kompanije se ističu, SiFive i Esperanto, obje u Kaliforniji. U svakoj od njih ima President (predsjednik) i više potpredsjednika (Vice Presidents VP), a samo jedan za "VLSI processor architecture, design, and related issues".

U kompaniji Intel, potpredsjednik je dr Ranko Šćepanović rođen u Kolašinu. U kompaniji Qualcomm, potpredjednik je dr Milivoje Aleksić rođen u Svilajncu, a od oca koji je porijeklom iz Crne Gore. Obojica su doktorirali u Beogradu, pa su se otisnuli u SAD.

U pomenute dvije vodeće američke startap kompanije, na čeonim pozicijama su jedan Asanović (PhD, MIT) čiji je djed 1945. godine prebjegao iz Crne Gore i Dalmatinske Zagore u Englesku, i jedan Ratković (PhD, UPC), čija je majka rođena u Nikšiću, a otac mu je daljim porijeklom takođe iz Crne Gore!

UCG: Kako ocjenjujete saradnju između akademske zajednice i industrije u oblasti elektronike i računarstva, kako u Crnoj Gori tako i u globalnom kontekstu?

PROF. DR MILUTINOVIĆ: Industrija u SAD-u lako uključuje univerzitetske profesore u svoja istraživanja, a u Evropi je industrija po tom pitanju jako zatvorena, i od univerzitetskih profesora je samo interesuje da što bolje predaju ono što njima treba.

Dobro je da mladi, nakon što steknu željeni "zanat", odu malo u svijet i tamo svoja znanja prodube, prošire i što je najvažnije, da steknu "pogled unaprijed" (look-ahead), što je posebno važno i za profesionalni i za privatni život.

Ali, mladima treba dobro "utuviti" u glavu da valja otići u svijet, ali da se moraju vratiti, jer po mom mišljenju nema veće kletve nego doživjeti starost u tuđini među ljudima različitim od sebe. Djeca im se raziđu, kao "slamke među vihorove", pa kao da ih nijesu ni imali. Upoznao sam puno našijeh koji su po svijetu bili jako uspješni, a na kraju su završili u samštini i tužno.

Mene su, kolege Jevreji, u SAD-u učili (mudrosti starijih naroda valja poštovati), ako želiš djecu da sačuvaš i za sebe i za njih same, da ih ne smiješ "cimati" po svijetu između njihove bar-micve (13. rođendan kod muške djece) ili bat-micve (12. rođendan kod ženske djece - one brže sazrijevaju), i njihovog punoljetstva, a da je najbolje vratiti se kući prije bar ili bat micve najstarijeg djeteta.

UCG: Kao Fellow Member IEEE i član Akademije Evrope, možete li istaknuti važnost profesionalnog udruživanja i angažovanja u međunarodnim naučnim organizacijama?

PROF. DR MILUTINOVIĆ:  Udruživanje je bitno, formalno kroz planetarna udruženja (IEEE, ACM, ...) i neformalno kroz networking koji se ostvaruje na naučnim i stručnim konferencijama. U oba slučaja, bitno je da volite ljude, bez obzira na to koje su rase, vjere ili nacije, a oni to osjete i onda sve ide glatko. Ja sam od onih koji među ljudima priznaju samo jednu podjelu: Na dobre i one druge, koji u nekom datom trenutku to nisu, a inače jesu - čitali ste roman "Jadnici" od Viktora Igoa i znate kako je Žan Valžan od mladog momka anđeoske dobrote (po rođenju svi su "anđeli") postao "čudovište" (pod uticajem okrutnog okruženja), a onda se preobratio u "sveca" (pod uticajem ljudske dobrote). Naravno, preobraženja se nikad ne dešavaju trenutno, a ponekad se dese tek pod kraj života ili na "onom" Svijetu.

Jedan katolik bio je "pobratim" mog djeda po majci (Albanac, Prenk Bib Doda), ja sam kod jednog katolika (Italijan, Georgi Lukatela) uradio i diplomski i magistarski i doktorski rad, a za mene se jedan katolik (Hrvat, Jozo Dujmović) izborio da me prime na ETF u Beogradu, sa kojeg je bilo i ostalo puno lakše otići nego se na njega vratiti, dok me je četvrti katolik (Irčanin, Majk Flin) predložio za titulu Fellow of the IEEE (za rezultate u domenu: GaAs microprocessing), a peti katolik (Španac, Mateo Valero) me je predložio za člana Evropske Akademije (za rezultate u domenu: DataFlow SuperComputing), dok me je šesti katolik (Austrijanac, Hermann Maurer) predložio za drugu "fotelju" u bordu te akademije: Honorary Treasurer. Od mudrosti koje su mi došle od ljudi ove religije najviše mi se dopada ona iz priče o dvojici popova koji su pisali Papi i pitali da li smeju da puše u crkvi, a od Pape dobili suprotne odgovore (jedan je pitao da li može da puši dok se moli, a drugi je pitao da li može da se moli i dok puši).

Jedan musliman me je kao dekan primio na Indiana University in Bloomington (Amr Sabry, Egipćanin), drugi mi je već čitavu deceniju domaćin na Purdue University (Ayhan Irfanoglu, Turčin), treći mi je jatak na ETH (Onur Mutlu, Turčin), četvrti mi je jatak na EPFL (Babak Falsafi, Iranac), peti mi je bio najbolji student u SAD-u (Salim Lakhani, Pakistanac), a šesti mi je najcitiraniji doktorand svih vremena (Zilbert Tafa, Albanac). Od mudrosti koje su mi došle od ljudi iz ove religije najviše mi se dopada sljedeća: "Ne slušaj hodžu šta priča, već ga gledaj šta radi".

Jedan kolega jevrejin mi je otvorio oči rekavši mi da je u SAD-u osamdesetih prošlog vijeka u jednom trenutku bilo 2000 nepopunjenih mjesta za docente iz informatike na najboljim univerzitetima (Borko Furht), drugi mi je bio glavni savjetnik dok sam učio mikroprocesorsku tehniku u Institutu Mihajlo Pupin u Beogradu (Božidar Levi), treći mi je bio jatak na Harvardu (Hauard Moskovic), četvrti na MIT (Jerome Friedman), peti na Tehnionu (Mendelson), a šesti u Vajcmanu (Dan Shechtman). Od mudrosti koje su mi došle od ljudi iz ove religije najviše mi se dopada ona iz savjeta koji je davao jedan rabin: "Budi zdrav, marljiv, ljubazan i nevidljiv".

UCG: Svaka kultura, shodno Vašem iskustvu, dala je pouke koje danas prenosite i studentima...

PROF. DR MILUTINOVIĆ:  Od Kineza sam čuo puno pametnih misli, koje se po pravilu vezuju za Konfucija. Među prijateljima po akademiji SAD-a na moj razvoj puno su uticali profesori: Hwang, Wah, Li, Lin, Mao, Fu, ... Evo šta mi se najviše dopalo iz njihovih priča: Kažu, Konfucije je dopuštao da kod njega ogovaraju druge, samo ako bi onaj ko volontira priču o nekome mogao pozitivno da odgovori na sva sljedeća četiri pitanja: (a) Da li si 100% siguran da je to tačno? (b) Da li to uzdiže osobu o kojoj mi želiš pričati? (c) Da li je korisno za mene da saznam to što mi želiš kazati? (d) Da li ćeš ti postati bolji čovek nakon što mi kažeš to što si naumio? Zaključak: Glavno oružje u rukama spletkaroša je to što slušalac po pravilu pomisli: "Gdje ima dima, ima i vatre". Njihov glavni neprijatelj su oni sami sebi, jer prije ili kasnije oni "potroše sami sebe", ali do tada mnoga nevina duša nezasluženo nastrada.

Od Indusa profesora po SAD-u (Prakash, Kak, Ghose, Gandhi, Bhargava, Nurani, ...) sam slušao da je Gandhi govorio da svaka velika ideja prolazi kroz četiri faze: (a) U prvoj fazi ismijavaju kreatora ideje; (b) U drugoj fazi, kada vide da ideja pušta korjenje i da može ugroziti nezaslužene interese nekih moćnih, ti moćni počnu činiti sve što je u njihovoj moći da unište tu ideju; (c) Kada je ideja u potpunosti zaživjela i počne davati velike rezultate, oni isti koji su je lomili, krenu pričati kako su oni tu ideju imali puno prije njenog autora, a poneki idu toliko daleko da čak počnu pričati kako je ta ideja bila njihova, pa je ukradena; (d) A na kraju, kada urade logout svi akteri upravo pomenute priče, nove generacije misle da je ta ideja postojala oduvijek (recimo, skloni su da pomisle da su i stari Grci i Rimljani koristili mobilne telefone).

A kod nekih sebi bliskih sam primijetio da vole tuđe zasluge "izvrtati" u nešto suprotno, čak iako je to od najvećeg interesa za struku i narod. Kada tako nešto čujem, odmah se sjetim riječi jednog vladara koji nije tako davno živio: Za najzaslužnijeg građanina koji je najviše uradio za državu i narod, dajte mi samo tri rečenice koje opisuju njegove najveće zasluge i ja ću naći načina da ga pošaljem na giljotinu. Jedan oblik ovog sindroma je kada ljudi izražavaju čuđenje nad postignućima nekog pregaoca, u stilu: Što će mu to? Kada god čujem ovakav iskaz, odmah se sjetim iskaza nekih konkurenata tenisera Novaka Đokovića: To je bolesno da neko u tim godinama toliko hrli ka teniskim uspjesima, umjesto da se povuče u miran život (recimo, da ide na pecanje sa djecom ili da igra šah sa penzionerima).

UCG: Šta je Vaša poruka studentima?

PROF. DR MILUTINOVIĆ:  Evo i nekoliko poučnih izreka koje predstavljaju iskustvo homosapijensa, i ne treba ih vezivati za samo jedan narod, a koje mogu biti od koristi studentima:

(a) Mladi misle da će trenutno stanje vječito da traje! Nije tako. Stvari se mijenjaju. Ako je danas kiša, nemojte misliti da će kiša vječito trajati. Strpite se - doći će sunce. Strpljenje i mudrost često su ista stvar!

(b) Kad nam se nešto loše desi, ko zna zašto je to dobro za nas! Nemojte očajavati ako vam nešto ne ide po planu. Život je dinamičan, pa vam svako iskustvo, iz neke neostvarene želje ili iz nekog nesrećnog događaja, može puno vrijedjeti u budućnosti. Priča se kako je jednom čovjeku iz jednog sela sin pao sa konja i polomio ruku, pa je taj čovjek bio jako nesrećan, a nakon nekoliko dana je izbio neki rat, pa su došli u to selo i za vojsku regrutovali sve momke, osim jednog sa polomljenom rukom. A jedan naš čovjek je bio najnesrećniji na svetu kada je izgubio posao u maloj firmi u Kaliforniji, jer se završilo finansiranje projekta na kojem je radio, pa je morao tražiti nov posao, što je frustrirajuće, ali se posle na novom poslu uspostavilo da je on postao jedan od prvih 16 zaposlenih u Guglu :)

(c) Baci dobro niz vodu - stići će ti sa uzvodne strane! Pomozi svima, koje god da su rase, vjere, nacije ili političkog ubjeđenja. Čini zlo i zlo će te stići, prije ili kasnije.

(d) Kad otac čini sinu - oba radosna; kad sin čini ocu - obojica tužna! Nemojte štedjeti na dobrim djelima za svoje roditelje. Nemojte da vam bude žao vremena koje biste proveli s njima - češće ih posjećujte! Vrijeme je najvredniji resurs s kojim raspolažemo i treba ga što više pokloniti roditeljima, posebno kad oni ostare. Ako im činite materijalno, a ne posjećujete ih dovoljno često - to znači da im ne poklanjate ono što je najvrednije: Vaše vrijeme! Kažu da djeca ne mogu razumjeti svoje roditelje prije svoje 54-te godine! A onda može biti kasno, pa ostanu samo sjećanje i kajanje! A vaša djeca prihvate isto takvo ponašanje prema svojim roditeljima, pogotovu kada njihovi roditelji (to ste vi) ostare i postanu jadni.

(e) Niko još nije istimario kobilu koja je imala dvojicu ili više gazda! Kad god nešto radite, mora se unaprijed znati ko je odgovoran za šta. U suprotnom, može biti problema.

(f) Institucionalna zahvalnost ne postoji! Trudi se najviše što možeš oko misije institucije kojoj pripadaš, ali se nemoj nadati da će ikada iko (kada se rukovodeći kadar promijeni) biti zahvalan zbog uloženog truda i postignutog uspjeha. Trudi se zato što su jake institucije preduslov za napredak naroda. Najjači su narodi oni u kojima najvažnije stvari zavise od institucija, a ne od pojedinca.

UCG: Kako vidite ulogu mladih naučnika i studenata u budućnosti naučnih istraživanja u Crnoj Gori?

PROF. DR MILUTINOVIĆ:  Na mladima je budućnost. Ali ne isto na svima koji su mladi. Najviše na onima koji su vrhunski obrazovani a pošteni (jer ima ih i koji su intelektualni divovi, a moralni patuljci - kada im je do nečega mnogo stalo, u stanju su da se late i metoda koje nijesu u skladu sa osnovnim ljudskim vrijednostima), i zato je misija UCG presudna za budućnost Crne Gore! Ali, treba imati u vidu da znanje bez duhovnosti nije na blagodat narodu, pošto vuče u elitizam, jer čovjek sa znanjem bez duhovnosti lako se pogordi.

Znanje ima četiri dimenzije: Vertikalnu (duboko profesionalno znanje), Horizontalnu (široko poznavanje svega i svačega), Perpendikularnu (pogled u napred - "lookahead") i Životnu (ono što nigdje ne piše, a ti znaš iz iskustva i iz intuicije koju je formiralo iskustvo).

Treba znati učiti, ali treba znati i zaboravljati, što je često puno važnije!

A najviše ima koristi od znanja na dugom štapu, a to je često baš ono znanje za koje verujete, dok ga stičete, da vam nikad u životu neće trebati!

UCG: Za kraj?

PROF. DR MILUTINOVIĆ:  Iz poštovanja prema djedovima, napravio sam dvije knjige o mudrostima svoja dva djeda, a koje zajedno imaju 1000 strana (jedna 800, a druga 200) i koje se mogu besplatno dobiti sa portala Google Store ili iPhone Store, ako se ukuca: Milutin Milutinović - porodična saga i Dušan Dodić - ratni dnevnik. I jednu i drugu knjigu treba čitati najviše tri strane dnevno, jer su pisane u rebusima za čije odgonetanje treba vremena i mašte!