Repriza operske predstave „Jedino lice sreće“ na FUNK-u: Velika sala CNP-a, 14. oktobra

Repriza prve operske predstave „Jedino lice sreće“ u koprodukciji Univerziteta Crne Gore i Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ na Cetinju, te u saradnji sa operskim pozorištem i fondacijom Petruceli iz Barija, održaće se u okviru Festivala umjetnosti, nauke i kulture (FUNK) u ponedjeljak, 14. oktobra 2024, u Crnogorskom narodnom pozorištu, sa početkom 20 časova.
Riječ je o istorijskom muzičko-scenskom projektu koji u čast jubileja, 50 godina od osnivanja Univerziteta Crne Gore i 140 godina od postavljanja kamena temeljca Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ i, spaja tri žile kucavice umjetnosti i kulture u Crnoj Gori: profesore, studente i alumniste Fakulteta dramskih umjetnosti, Fakulteta likovnih umjetnosti i Muzičke akademije sa Cetinja.
Za idejni koncept i muzičku dramaturgiju ove operske predstave pobrinula se dr muzikologije i operska umjetnica Sara Vujošević Jovanović, profesorica na Fakultetu dramskih umjetnosti, dok je za režiju zadužena Minja Novaković, alumnistkinja Fakulteta dramskih umjetnosti.
Imajući na umu da su svi programi u okviru FUNK-a nekomercijalne prirode, Univerzitet Crne Gore će podijeliti besplatno 80 karata. Zainteresovani mogu lično podići ulaznice na portirnici Rektorata, u petak, od 8 do 20 sati, kao i u ponedjeljak od 8 do 18 sati.
Osvrt na premijerno izvođenje operske predstave “Jedino lice sreće”,
u Kraljevskom pozorištu “Zetski dom”
Autor: Marija Roganović
Krajem septembra, u svečanom ambijentu Kraljevskog pozorišta “Zetski dom” na Cetinju, održan je događaj od neupitne važnosti – operska predstava “Jedino lice sreće” stvorena na muziku najistaknutijih predstavnika evropskog klasicizma, braće Jozefa i Mihaila Hajdna, koja je označila novo poglavlje u bogatoj istoriji najstarijeg teatra u Crnoj Gori.
Imala sam čast prisustvovati reprizi premijernog izvođenja i svjedočiti dupke punoj sali, gdje su se okupili istinski ljubitelji operske umjetnosti iz svih krajeva naše zemlje. Publika, ispunjena dubokim poštovanjem prema ovoj vrsti stvaralaštva, stvorila je jedinstvenu atmosferu, rijetku i dragocjenu za svako pozorište. Crna Gora rijetko ima priliku da se prepusti čarima operske umjetnosti, čime se ujedno i propušta dragocjeno iskustvo koje obogaćuje kulturni pejzaž njenih građana. Nažalost, kultura slušanja i razumijevanja klasične vokalne muzike još uvijek je u početnoj fazi razvijanja u našem društvu. Upravo zato, ovakvi događaji predstavljaju neponovljive trenutke kada publika može uroniti u čistoću i raskoš teatarskog muzičkog izraza, otvarajući nove horizonte u doživljaju ove plemenite umjetnosti. Dodatnu težinu premijeri ove operske predstave daje i činjenica da je izvedena u Zetskom domu, pozorištu koje je kralj Nikola Petrović Njegoš izgradio s jasnom vizijom da bude i dom operske umjetnosti.
Iako se bavi univerzalnim temama sreće i ljubavi, koje su neprolazna inspiracija i biće dok je svijeta i vijeka, svojevrsna “mala Opera” crnogorskog akademskog stvaralaštva „Jedino lice sreće“, osmišljena kao omaž braći Hajdn, potvrdila je da je najveća sreća kada vam srce pjeva i duša igra.
Tokom šezdesetominutnog izvođenja u Zetskom domu naše srce preuzeli su maestralna vila crnogorske operske scene Sara Vujošević Jovanović (sopran) i njen kolega Dmitrij Grinih (bariton), a dušu smo stavili u ruke najprije dirigenta Oleksija Molčanova i njegovog ušuškanog ali sveprisutno sjajnog orkestra, ali i u studente i alumniste FDU, čijim se pokretom i igrom ne bi postidio ni Šekspirov Globe, jer na momente zaista podsjećaju na šumska stvorenja iz „Sna ljetnje noći“. Predstava je spojila neke od najznačajnijih muzičkih žanrova (simfoniju, kantatu i komičnu operu) u harmoničnu cjelinu, ispunjenu dubokom filozofskom koncepcijom. Pod vizionarskim vođenjem autorke idejnog koncepta i muzičke dramaturgije predstave, Sare Vujošević Jovanović, ovaj muzički materijal je postao više od operske predstave. Publika je te večeri svjedočila suštinskom odrazu ljudskog duha, koji istražuje bezvremene teme ljubavi i sreće. Simfonije i kantate bile su oda uzvišenim idejama, promišljanjima o ljubavi i radosti koja prevazilaze svakodnevnicu. Nasuprot tome, Mihailov zingšpil sa svojim jednostavnim, ali snažnim životnim zapletom, pozivao je publiku da se osvrne na realnost – svijet u kojem sreća nije uzvišena zamisao, već se gradi kroz svakodnevna čovjekova ulaganja u djela dobrote, hrabrosti i plemenitosti. Prije svega, valja istaći suptilno i tačno tumačenje duha muzike Jozefa Hajdna, koji je mlada režiserka predstave, Minja Novaković, vješto prenijela. Topao, vedar humor prožet seoskom jednostavnošću, svjetlošću i sposobnošću radovanja životu – sve to ne samo da odražava temeljne ideje klasicizma, već je posebno prisutno u stvaralaštvu Jozefa Hajdna, koje je jasno oživljeno na sceni. Ovaj osjećaj vedrine dodatno su pojačale raskošne cvjetne dekoracije na sceni, dok su mladi glumci, obučeni u lagane, gotovo eterične kostime, unijeli nevjerovatnu gracioznost i izražajnost pokreta u svoja izvođenja, ploveći kroz scenske prostore s virtuoznošću koja je očarala publiku. Vještine Tamare Vujošević Mandić, koja je bila zadužena za koregrafiju i scenski pokret u predstavi, još jednom su zasijale u punom sjaju.
Takođe, mora se odati priznanje orkestru. Osjetila se ogromna posvećenost koju su dirigent Oleksij Molčanov i rukovoditeljka instrumentalnog ansambla Tanja Bogdanović uložili – posebno u simfonijskim i kantatnim segmentima, gdje su dolazili do izražaja umješnost gudačkog sastava i rijetka usklađenost duvačkih instrumenata. I, na kraju, glavni izvođači koji su u potpunosti osvojili publiku – sopran Sara Vujošević Jovanović i bariton Dmitrij Grinih, ostavivši snažan utisak svojim izvanrednim bogatstvom vokalne interpretacije.
Trebalo bi napomenuti da se dva segmenta predstave vokalno značajno razlikuju. Kantata Jozefa Hajdna zahtijeva istinske virtuoze operske scene, s kakvima je tadašnja Austrija obilovala. Zingšpil, naprotiv, postavlja sasvim drugačije zahtjeve, tražeći od pjevača izuzetno umijeće u izražavanju suptilnih nijansi glasa i interpretaciji rečitativa. U Hajdnovo doba pjevači su se specijalizovali za pojedine žanrove, a ta se tendencija nastavila i do danas. Ipak, Sara Vujošević i Dmitrij Grinih, oboje majstori svog zanata, savladali su sve vokalne izazove. U prvom dijelu predstave zasijao je potpun belkanto, čvrsto ukorijenjen u tradiciji stare italijanske škole 17. i početka 18. vijeka, dok je drugi dio donio živahnu, iskričavu komičnost, uz rafiniranu interpretaciju vatrometa duhovitih scena, toliko karakterističnih za zingšpil i komičnu operu uopšte. U prvom dijelu predstave, posebno se ističe skladno i lijepo zvučanje glasova soprana i baritona, koji su briljirali kroz širok raspon neophodan za izvođenje zahtjevnih arija. Glas profesorice Fakulteta dramskih umjetnosti, Sare Vujošević Jovanović, oduševio je svojom nježnošću i svjetlošću, dok je njeno vješto izvođenje složenih muzičkih pasaža odisalo lakoćom i elegancijom. Njen glas je poput nektara lio i ispunjavao prostor prelijepim tonovima. Dmitrij Grinih se, pak, izdvojio izuzetnom fleksibilnošću svog glasa, što je za niske muške glasove rijetka osobina, svrstavajući ga među baritone koji su majstori u zahtjevnim tehnikama pjevanja.
Kada je riječ o izvođenju zingšpila, operski solisti su nadmašili sva očekivanja. Treba istaći da postojeći snimci opere „Kontrabasista iz Vörgla“, pa čak i oni arhivski, blijede u poređenju sa bogatstvom, živopisnošću i izražajnošću interpretacije koje su Sara Vujošević Jovanović i Dmitrij Grinih unijeli u svaki rečitativ, ariju i završni ansambl. Njihov duet na kraju predstave je bio prava vokalna demonstracija moći, precizno i promišljeno izveden, sa izuzetnom jasnoćom izraza. Svaka muzička fraza bila je pažljivo oblikovana, ispunjena bogatstvom osjećanja i finim nijansama. Nijedan ton nije bio bez smisla, već je svaki stih na njemačkom jeziku bio duboko promišljen i oživljen kroz njihovu maestralnu interpretaciju. Ova bogata vokalna izvedba spojena je s pažljivo osmišljenim scenskim pokretima, stvarajući emotivno snažnu glumačku igru koja je publiku u potpunosti uvela u svijet ovog, po trajanju, idealnog i autentičnog pozorišnog komada.
Publika je te večeri postala saputnik u ovoj priči, proživljavajući zajedno s likovima običnu, ali životno svakom od nas blisku, bračnu raspravu. Osjećalo se da je bilo nemoguće odvojiti pogled od scene, jer je svaki trenutak donosio novu nijansu emocija i doživljaja. Zaista, srećnici su oni koji su imali priliku prisustvovati ovoj izvedbi, koja ne samo da predstavlja važan kulturni događaj u istoriji Crne Gore, već je i istinsko remek-djelo, kako u muzičkom izvođaštvu, tako i u režijskom tumačenju ovog inspirativnog materijala.