Dvije zajedničke doktorske škole Albanije i Crne Gore poslužiće kao primjer dobre prakse

Jedan od najizraženijih problema u crnogorskom i albanskom prostoru visokog obrazovanja - doktorskih studija, tretiraće se kroz projekat „Reforma doktorskih studija u Crnoj Gori i Albaniji - primjer dobre prakse“ (MARDS). Ovaj projekat, vrijednosti 873,120.00 eura, Univerzitet Crne Gore realizuje u saradnji sa ukupno 16 partnera iz Crne Gore, Albanije i zemalja Evropske unije.

O stanju doktorskih studija u Crnoj Gori, na osnovu početnih istraživanja realizovanih u okviru projekta, prostoru za reformu kroz projekat, osnivanju dvije zajedničke doktorske škole u Crnoj Gori i Albaniji, značaju i ciljevima projekta razgovarali smo sa prof. dr Radovanom Stojanovićem koordinatorom projekta u ime Univerziteta Crne Gore.

UCG: Kakav ishod se očekuje u okviru krajnjeg cilja projekta "Reforma doktorskih studija u Crnoj Gori i Albaniji - primjer dobre prakse“(MARDS)?

STOJANOVIĆ: Dva su generalna cilja MARDS projekta. Prvi je poboljšanje nacionalnih politika u oblasti doktorskog obrazovanja u Crnoj Gori i Albaniji, predlogom mjera koje kreatori politika trebaju usvojiti, ako žele da se postojeće stanje popravi. Drugi je - pokazati na primjeru dvije zajedničke doktorske škole, jedne sa sjedištem u Albaniji, iz polja održivog razvoja i turizma, i druge na Univerzitetu Crne Gore, iz obasti održivih prirodnih nauka i tehnologija, kako to sve treba da funkcioniše  u praksi.

Zato je u nazivu projekta “reforma doktorskih studija” dodato “primjer dobre prakse”. Da li ćemo u tome uspjeti ne zavisi samo od nas, ali mi imamo želju, viziju i razrađen plan šta treba da se uradi. . U tome imamo nesebičnu podršku rukovodstva Univerziteta Crne Gore, koji koordinira cjelokupnim projektom. Naravno, pored ova dva glavna cilja tu su i obučeni kadar, nastavna infrastruktura  i niz ostalih benefita.

Ja imam već dvije decenije iskustva u različitim projektima. . Svaki  je koristan, makar da skrene pažnju na jedan problem, podižući svijest ljudi i zajednice o istom, što je na kraju najteže i najzahvalnije, jer samo svjestan i edukovan pojedinac i društvo mogu biti demokratični i napredni.

UCG: Šta su pokazala istraživanja realizovana u okviru projekta? Kakvo je stanje u oblasti doktorskog obrazovanja kod nas?

STOJANOVIĆ:  Pokušaću u kratkim crtama da prenesem odgovarajuće prednosti, mane, mogućnosti  i rizike doktorskog obrazovanja kod nas.

Prednosti su četrdesetpetogodišnja tradicija u doktorskom obrazovanju, kvalitetno akademsko osoblje, naročito u prirodnim i tehničkim naukama, uspostavljene procedure na nivou institucije (UCG) za doktorske obrazovanje kao i jasna  struktura. Potom,  mala istraživačka zajednica koja lako sarađuje, iskustvo u uvođenju evropskih praksi, postojanje vizije i strategije, strogi kriterijumi za mentore,  intenzivna međunarodna saradnja, integrisani univerzitet koji pruža mogućnost multidisciplinarnog rada, ulaganja u infrastrukturu, mladi i motivisani studenti, akcenat Ministarstva nauke na doktorske obrazovanje poslednjih godina - sve  su to neke od naših prednosti.

Mane su zanemarenost doktorskog obrazovanja od strane državne pravne regulative, nedovoljna motivisanost mentora  za rad sa doktorandima kao i njihov manjak u društvenim, humanističkim i umjetničkim naukama. Dvoslojni sistem odlučivanja, fakulteti-univerzitet, koji je ponekad disonantan. Nerelevantnost doktoranda van univerziteta, tj. nepostojanje sistema njihovog prepoznavanja u društvu. Neadekvatna infrastruktura (laboratorije, biblioteka). Veoma mali broj doktorskih studenata. “Inbreeding” (reprodukcija unutar legla – jedne institucije). Ograničene mogućnosti uključivanja stručnjaka iz inostranih institucija ili privrede. Nedovoljno finansiranje, naročito od strane vanuniverzitetskih institucija. Visoke školarine za naše uslove. Preopterećenost nastavom, posebno u slučaju mladih istraživača. Nepostojanje kriterijuma selekcije zbog slabog interesovanja.  Slaba istraživačka mobilnost. Nepostojanje istraživačkih grupa, posebno u društvenim naukama, nedovoljna internacionalizacija itd….

UCG: Profesore, koje su mogućnosti za poboljšanje na ovom polju visokog obrazovanja?

STOJANOVIĆ: Neke od mogućnosti da se stanje popravi su: promovisanje doktorskog obrazovanja na svim nivoima, saradnja sa inostranim institucijama u oblasti obrazovanja, pomak sa pukog učenja na istraživanje, forsiranje mobilnosti, poziv inostranim studentima i profesorima da učestvuju u našem sistemu  doktorskog obrazovanja, uključivanje naučne dijaspore, korišćenje EU fondova, motivisanje privrede za ulaganje u doktorsko obrazovanje, uključivanje privatnog i ostalog privrednog sektora u treniranje doktoranda itd…

Normalno da postoje i rizici. Prije svega, tu je nedopustivo mali broj studenata zainteresovanih za doktorske obrazovanje. Zainteresovanost da se nastavi doktorske studiranje van granica Crne Gore. Poplava doktorata iz okruženja, sa vrlo sumnjivim kvalitetom. Nedovoljna spremnost sektora privrede i usluga da ulažu u doktorske obrazovanje i njegovo uvažavanje sa njihove strane. Nedovoljan broj projekata kroz koje bi se doktorandi školovali i na kraju nedovoljna svjesnost Vlade i okruženja da je treći  ciklus obrazovanja od velikog značaja za prosperitet zajednice budućnost.

Naravno da postoji i niz drugih prednosti i mana, koje ne možemo ovdje elaborirati zbog ograničenog prostora.

UCG: Šta je sve bilo potrebno za ovako iscrpan uvid u stanje doktorskih studija u Crnoj Gori i Albaniji?

STOJANOVIĆ: Cjelovit uvid u stanje doktorskih studija u bilo kojoj zemlji pa i u Crnoj Gori i Albaniji može se steći ako se razmotre aspekti kao što su:  pravni okvir,  strategija i vizija,  statistički podaci, istraživački kapaciteti,  struktura doktorskih programa, mentorstvo, selekcija kandidata, podrška  privrednog sektora, internacionalizacija itd..

Naša istraživanja u okviru ovog pitanja su predvođena renomiranim ekspertima za ovu oblast sa Univerziteta u Beču i Univerziteta u Zagrebu, dr Lukasom Zinerom i prof. dr Melitom Kovačević,  koji su naši partneri u projektu, normalno,  uz učešće većine članova  MARDS konzorcijuma, preostala  dva EU Univerziteta iz Maribora i Banjske Bistrice,  dva  crnogorska  i četiri albanska. Takođe, svoj doprinos  dali su dva resorna ministarstva iz Crne Gore (nauke i prosvjete) kao i albansko Ministarstvo za prosvjetu omladinu i sport.  Metodološki gledano, sve univerzitetske institucije iz dvije zemlje, uključene u projekat,  su odgovarale na ciljanu anketu.

UCG: Šta je pokazala analiza finansiranja doktorskih studija?

STOJANOVIĆ: Ovaj dio istraživanja koordinisali su profesori našeg Univerziteta, prorektorica za međunarodnu saradnju prof. dr Nataša Kostić, i predsjednik Centra za doktorske studije prof. dr Predrag Miranovića. Zaključak je da nijedan od dva crnogorska univerziteta nije zadovoljan sadašnjim modelom finansiranja doktorskih studija. Doktorski kandidati su obavezni po Zakonu o visokom obrazovanju da plate (prilično visoke) školarine. Kao rezultat toga, imamo mali broj doktoranada. Većinom su to postojeći saradnici na fakultetskim jedinicama. Budžet  akademskih institucija za doktorske studije je ograničen, zato što kategorija tih troškova ne postoji u okviru Ministarstva prosvjete. Ne postoje agencije, privredne organizacije i ostale institucije koje su spremne da pomognu u finansiraju doktoranda.

Trenutni model, koji se oslanja na samofinansiranje, nije zadovoljavajući jer su studenti pod pritiskom svojih svakodnevnih radnih aktivnosti slabo fokusirani na doktorske studije. Za ozbiljne doktorske studije potrebno je vrijeme I stalna posvećenost . Balansiranje između radnih obaveza i istraživačkih obaveza često udaljava kandidata od doktorskih studija.

UCG: Kakva je obrazovna politika na državnom nivou, kada je riječ o doktorskim studijama u Crnoj Gori i Albaniji, prema realizovanom istraživanju?

STOJANOVIĆ: Ne postoji obrazovna politika na državnom nivou koja bi uzela u obzir potrebu za pružanjem institucionalne podrške doktorskim kandidatima. Umjesto toga, sve se svodi na individualnu inicijativu. Potreban je stabilan izvor finansiranja za njihov rad.

Moram istaći pozitivne pomake Ministarstva nauke  Crne Gore u posljednje dvije godine u ovom pravcu. Dodjelom stipendija za doktorska istraživanja ovo Ministarstvo je napravilo dobru stvar za daljni razvoj doktorskih studija  kod nas.  Pitanje je održivosti ove ideje, tj. koliko će ministarstvo biti istrajno u tome i da li će uspjeti da finasiarnje ugradi u zakonske okvire. Ja se nadam da će kao naš partner u projektu pomoći otvaranje dvije nove doktorske škole koje su predviđene MARDS projektom.

U Albaniji je stanje još kritičnije jer prema  našim istraživanjima sprovedenim na četiri tamošnja univerziteta. Tamo, ne postoji nikakva strategija i vizija na nivou države kako da se riješi ovaj problem. No, kako sam u početku rekao, fokusirali smo se u ovom razgovoru na stanje u našoj zemlji.

UCG: Nedavno ste objavili poziv za obuku mentora na doktorskim studijama. Kako će se obuka realizovati?

STOJANOVIĆ: U okviru MARDS projekta nije samo predviđena obuka mentora, jer je to samo jedna od kompetenci potrebnih za doktorske studije. Cilj je obuka administracije i profesionalaca u doktorskim studijama (što smo imali na Univerzitetu u Beču), mentora, što ćemo imati na obuci  u Dubrovniku, internacionalnih (joint) programa što ćemo imati na Univerzitetu u Banskoj Bistrici, kao i spoja obarzovanja i istraživanja, što će biti tema obuke u Mariboru. Sve su to komponente koje utiču na kvalitetno doktorsko obrazovanje. Mi konkretno imamo mnogo više problema sa kompetentnom administracijom i svrsishodnim istraživanjima nego sa mentorima. Ali, nadamo se da ćemo poslije obuka barem biti familijarni sa primjerima dobre prakse.

UCG: Kada kažete da je jedan od ciljeva projekta MARDS usklađivanje sa Evropskim standardima i Salzburškim principima, šta to zapravo podrazumijeva?

STOJANOVIĆ: Samo im ime kaže da su to principi. Prema mom mišljenju, ne treba upadati u zamku Bolonje pa principe pretvarati u politiku i, dozvolite mi da kažem, što se veoma često dešavalo, manipulisati sa njima u svrhu dnevne politike. Salzburški pricipi su usvojeni 2005. sa idejom da daju putokaz razvoja trećeg nivoa visokog obrazovanja u Evropi. U suštini oni se ogledaju u sljedećem: 1) Osnovni cilj doktorskog obrazovanja  je sticanje znanja kroz orginalna istraživanja; 2) Svaka institucija od nivoa univerziteta do države mora imati strategiju i politiku u tom domenu; 3)  Uvažavanje različitosti i multidisciplinarnosti; 4) Doktorski kandidati moraju biti istraživači od faze 0 doktorskih studija; 5) Ključna je  uloga nadzora, monitoringa i procjene napredovanja njihovog rada; 6) Treba postići kritičnu masu doktoranda da bi se uticalo na svijest u ovoj oblAsti 7) Trajanje doktorskih studija treba biti u granicama normale 8) Promocija inovativnih struktura mora biti jedan od principa 9)Povećana mobilnost doktoranata je od velikog značaja za njihovo napredovanje i karijeru.10) Finansiranje mora biti  adekvatno i sistemski riješeno.

Kao što vidite sve su to preduslovi da imate kvalitetno doktorsko obrazovanje. Do države je da li može implementirati sve ili djelimično, ali nesumljivo samo implementacijom svih principa možemo ostvariti kritičnu masu u doktorskom obrazovanju.