Nova objava - 27.03.2020 19:46

UNIVERZITET CRNE GORE – FILOLOŠKI FAKULTET

SP RUSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

PRVA GODINA – RUSKA KNJIŽEVNOST 2 – ROMANTIZAM

Poštovane koleginice i kolege studenti, nastavljamo predavanje o Krilovu, čime i završavamo blok predavanja o ovom piscu:

***

...Krilov se pred narastajućom opasnošću po Rusiju zbog Napoleonove najezde oglašavao u formi basne, a jedna među njima je „Mačak i kuvar“. Siže basne indikativan je za evropsko-rusku politiku tog doba u znaku dominacije Napoleona, a za basnopisca je imperativ oslobođenja ruskog naroda oslikan u činjenici da se država ne smije prepuštati nikome na riječ, tuđu odgovornost i povjerenje. U basni pobožni kuvar odlazi u krčmu da popije u znak sjećanja na svog kuma, a prethodno ostavlja svog mačka, Vasku, da mu od miševa sačuva skuvano jelo. Pri povratku je uočio da se mačak već dobro najeo, i da dovršava s kolačima i piletom, pa ga je blago prekorio zbog nečasnog čina, a rezultat kritike je bio da je mačak nastavio sa gozbom. Naravno, savremenici Krilova su u liku mačka Vaske prepoznali Napoleona, koji je uzimao zemlje, jednu za drugom, sve uz čvrstu riječ da to neće činiti, pritom uz povećane apetite, oglušavajući se na apele svih zemalja, uključujući i Rusiju. Poruka ove rodoljubivo intonirane basne Krilova svakako je glasila da Rusija u Napoleona ne smije imati povjerenja i pored svih njegovih vještih obećanja, i da mora sačuvati sebe i svoju naciju krećući u odlučan odgovor cijelog ruskog naroda. Poruka, naravoučenije ove basne, svakako je bila jasno upućena ruskom caru, Aleksandru Prvom, da ne vjeruje evropskom prevarantu i osvajaču, i da Rusija jednodušno mora krenuti u odbranu od francuske najezde.

Ova basna jeste imala pozitivnog odjeka u ruskoj javnosti, ali ni blizu kao Krilovljeva izvorno napisana na temu opasnosti po Rusiju od Napoleona, „Vuk u štenari“. Basnu je napisao upravo 1812. godine tokom rata, dok je Napoleon sa svojim jedinicama stizao pred Moskvu i Borodinsko polje, na kojem se i odigrala i najveća strateška bitka protiv francuskog osvajača. Moskva je skoro bila na koljenima, a nacionalni ponos i patriotizam predstavljali dominantna osjećanja te godine. Naravno, Krilov je, kao i svi veliki autori, bio takozvani „informisani pisac“, to jest, autor koji je pomno pratio društvena, u ovom slučaju, ratna zbivanja, i na njih se direktno i odazivao. Tako je bio u prilici da u domu svog mecene, Olenjina, čuje storiju kako je Napoleon, ušavši u Moskvu, u želji da hranom i ogrijevom okrijepi francusku armiju, shvatio da su Rusi iz Moskve odnijeli sve rezerve hrane, i sva sredstva za ogrijev, pa je ostao na cjedilu, nadigran ratnom taktikom ruskog vojnog štaba i vojskovođe Suvorova. Krilov je saznao i za dalji autentičan dio priče da je Napoleon, uvidjevši da je upao u sopstvenu zamku, osjećajući da njegova vojna taktika propada, licemjerno uputio svog bivšeg predstavnika na ruskom dvoru da ode u vojni štab Kutuzova u blizini Moskve, u mjesto Tarutin, i da prenese Napoleonovu ponudu o sklapanju mira između francuske i ruske vojske. Naravno, Kutuzov je francuskom izaslaniku kazao da on, kao ruski vrhovni vojskovođa, nema pravo da potpisuje s Napoleonom bilo kakve mirovne dogovore, jer će ga u tom slučaju proklinjati generacije potomaka. Epilog dešavanja je poznat: Napoleon je osvajanjem opustjele Moskve, bez hrane i ogrijeva, shvatio da je izgubio cio rat protiv Rusije, nakon čega je izdao naredbu za povlačenje francuske armije, što se potom pretvorilo u opštu bježaniju iz Rusije, a ruske jedinice su progonile Napoleona kroz Evropu do samog Pariza. Međutim, kako francusko povlačenje još nije bilo počelo, a entuzijazam ruske armije je rastao svakog dana, Krilov je napisao svoju rodoljubivu, čuvenu, pomenutu basnu, „Vuk u štenari“, koja ima sljedeći siže:

Krvoločni Vuk je krenuo da upadne u tor ovaca da ih pokolje, ali je igrom slučaja, umjesto u tor, upao u štenaru punu pasa-čuvara, koji su mu se snažno i složno suprotstavili. Zapanjen svojom učinjenom greškom, i samim neviđenim otporom pasa, koji su čuvali svoju teritoriju, Vuk se sakrio u uglu štenare. I zatim, ocijenivši situaciju, licemjerno predložio da sa psima otpočnu pregovori. Odgovor pasa, koji čuvaju svoj prostor, bio je jedinstven: da svim vukovima, napasnicima, umjesto pregovora, treba odmah kožu odrati, jer je to jedini način pregovaranja s krvožednim uljezima. Svakako, ova kratka basna je odmah doživjela neviđenu slavu po cijeloj Rusiji, bila mnogo čitana kao spasonosno štivo kojim se podiže nacionalni ponos, jedinstvo i želja za otporom Napoleonu. Čitana je ne samo po Rusiji, nego i na samom frontu, a doživjela je čak sudbinu koju je rijetko neko djelo doživjelo u istoriji ne samo žanra basne, nego, uopšte, književnosti i čovječanstva. Naime, sam Kutuzov je od Krilova dobio prepisani tekst ove rodoljubive basne, koja slavi herojstvo napadnutog ruskog naroda, pa je okupio cio štab ruske vojske, i sve udarne jedinice, i naglas svima pročitao basnu Krilova.

Tako je i Krilov pokazao kako pisac može i mora biti takozvani probuđeni glas naroda, posebno u kritičnim situacijama kada je opstanak nacije u pitanju, i pokazao snagu književnog čina kada se napiše u pravo vrijeme i na pravi način. Ova njegova basna imala je neposredni moćan eho u cijeloj Rusiji, ali ona, kao i sva velika ostvarenja, svojim porukama nadilazi svako vrijeme, pa i godinu 1812. Ova basna postala je literarni manifest, upućen ruskom, ali i svakom drugom narodu, da se svoja zemlja mora braniti od svakog osvajača. I zbog svoje ove, ali i ukupne idejne vrijednosti, basna je imala izuzetan značaj i u narednim istorijskim zbivanjima i najezdama na Rusiju i u Drugom svjetskom ratu, kada se ratna istorija ponovila, a i Hitler doživio istu sudbinu kao i francuski osvajač, izgubivši rat protiv Rusije takoiđe u borbi da se domogne Moskve.

Ova basna Krilova je ostala u istoriji ruske kulture, ali i istoriji ruske književnosti, iz više razloga, ne samo kao patriotski poziv za spas zemlje, nego i vječno aktuelno poučno štivo, izuzetan književni tekst, pa je zbog ovih i drugih razloga prevođena na brojne jezike kao poučno štivo za rodoljube napadnutih zemalja.

U basni „Vrana i kokoška“, takođe napisanoj na aktuelne ratne teme 1812. godine, Krilov je ismijao pojedine Ruse, koji nijesu htjeli da napuste Moskvu sa narodom, nego su ostajali u gradu čekajući Napoleonov dolazak ne bi li nešto ušićarili za sebe čak i u ratnom metežu. U sižeu basne je naglašeno da je Kutuzov (u basni: smoljenski knez) vješto uzvratio Napoleonu paljenjem Moskve, pri čemu su stanovnici masovno napuštali grad. U basni kokoška predstavlja oličenje običnih ljudi, rodoljuba, i upravo ona pri napuštanju grada razgovara sa vranom zašto ne napušta glavni grad Rusije kao i svi. Vranin odgovor je sažet u ocjenama da vrane i inače ne služe za hranu, pa se ne boji da će je neprijatelji pojesti, a pritom se i nada da će nešto od Francuza čak i ućariti. Krilov je ovim javno, putem basne žigosao usamljene primjere kolaboracionista, spremnih čak i na saradnju sa okupatorom, u svom naumu da na ruskoj nacionalnoj nevolji ušićare i stave se na raspolaganje okupatoru.

Poznato je da je nakon kraha Napoleona pod Moskvom, i ofanzive ruske armije, Krilov nastavio da radi u Javnoj biblioteci u Petrogradu više od jedne decenije baveći se katalogizacijom knjižnog fonda. Kod svog prijatelja i mecene, Olenjina, imao je i priliku da se upozna sa Puškinom, kojem je slava rasla, a Krilov se sa pedeset godina priključio krugu mladih romantičara. Kao iskusan pisac, imao je razumijevanja za nove društvene i književne tokove, iako je njegova basna, pisana u stihu, na nacionalne i druge esencijalne teme, nastala u okrilju klasicizma.

Zbog širine svojih pogleda držao se po strani tokom književnih okršaja između klasicista i predstavnika romantizma. Kasnije, iako već pod starost, savladao je i starogrčki da bi mogao izvorno čitati Homera i Ezopa. Bila mu je poznata Ezopova životna storija, koji je bio sluga na dvoru grčkog bogataša, filozofa Ksanfa, pa je uviđao i izvjesnu koincidenciju sa vlastitim odnosom prema meceni, Olenjinu, svom nadređenom u službi, kojem je 1825. godine i posvetio svoju novu knjigu s basnama. Krilov je i za života uživao slavu i poštovanje ruskog naroda, koji je čitao i pamtio njegove čuvene basne, posebno one rodoljubivo intonirane. One su lako ulazile u najšire narodne slojeve upravo zato što je Krilov umio neposredno da prepozna duh ruskog naroda, progovori jezikom običnih ljudi, a da takvim jezikom saopšti velike istine, jednostavno, lapidarno, onako kako se i govori u najširim narodnim krugovima.

Naravno, prije ugleda, koji je stekao u Rusiji, Krilov je prolazio i vlastitu golgotu, Katarina Druga ga je bila protjerala, pa neke svoje basne nije ni smio objaviti. Na primjer, basnu „Riblji ples“, u kojoj je riječ o tome kako su caru svih životinja, Lavu, dosadile brojne i stalne žalbe na nepoštenje predstavnika vlasti, bogataša, sudija i drugih, te je krenuo u obilazak svoje carevine, pa na putu sreo mužika kako na vatri peče ribe, koje odskaču od visoke temperature na kojoj se peku. Na carevo pitanje o ponašanju riba, mužik je morao objasniti caru da to one, u stvari, kao riblje starješine, na svoj način pozdravljaju voljenog im cara, kojeg upravo i vide, a da mašu glavama zato što je to njihova reakcija radosti zbog toga što se nalaze u Njegovom prisustvu. Naravno, u doba ruskog cara, Aleksandra Prvog, aluzije, koje je sadržala ova basna, bile su i previše direktne da bi Krilov tu basnu odmah objavio, a što je učinio tek naknadno, uz brojne prerade. Basnom se odazvao i na čuvenu vojnu pobunu u carevom elitnom Semjonovskom puku 1820. godine. Riječ je o basni „Šarene ovce“, u kojoj je ezopovskim stilom opisao savjetovanje Lava sa Medvjedom i Lisicom kako da se oslobodi šarenih ovaca. Predlog Medvjeda je bio suviše ekstreman da bi odgovarao imidžu cara životinja, Lava, jer je po Medvjedu najbolje bilo da se sve ovce odmah podave, pa se Lav priklonio kompromisnom predlogu Lisice da se ovcama odredi dobra ispaša, a da se, u nedostatku dobrih pastira, za čuvare ovaca odrede vukovi, uz moguće rizike što ih baš vukovi i čuvaju. Ova basna Krilova, zabilježeno je u kritici, imala je tako ekstremno prepoznatljive poruke, da je u Krilovljeve knjige unesena tek nakon njegove smrti.

Krilov je bio i istorijski svjedok poraza Dekabrističkog ustanka u decembru 1825. g. Ostao je po strani od tih zbivanja, što ga je sigurno i spasilo od većih nevolja, jer su dekabrističke vođe obješene na Senatskom trgu, a među njima i poznati pjesnik Riljejev. Posljedice gušenja Dekabrističkog ustanka osjetile su se i na daljem književnom stvaralaštvu Krilova, koji je tek 1829. godine objavio svoju prvu sljedeću basnu „Topovi i jedra“. Njome je dao vlastito viđenje tih istorijskih događaja, od strane carskih vlasti ugušenih na najsuroviji način. I kasnije je pisao basne bliske ruskom narodu, borio se za prava i dostojanstvo običnih ljudi, osjećao neizdrživu bijedu ruskog seljaštva. Svoj apel basnopisca iskazao je u mnogim basnama, a jedna od njih je i „Vuci i ovce“, u kojoj opisuje farsični dogovor o tome kako treba spašavati ovce od vukova, a za rezultat je postignut sporazum da upravo vukovi čuvaju ovce, a da ovce mogu u svakom trenu reagovati grubo na sve provokacije vukova. Ova i druge ovakve satirične basne ukazuju na činjenicu da je Krilov uspijevao da se kao moćan satiričar odazove na krucijalne teme i probleme ruskog naroda, da žigoše brojne društvene anomalije, ali i da ga je žanr basne očigledno mnogo puta spasio od represivnih mjera carskog režima. Kao već čuveni basnopisac, Krilov je kasnije bio svjedokom pojave na književnoj sceni i Bjelinskog, kao i Ljermontova, Turgenjeva i ostalih novih velikih imena ruske literature XIX vijeka, na prelazu romantizma u naturalnu školu, to jest, u gogoljevski pravac, to jest, ruski realizam.

I drugim basnama, npr. „Magarac“, „Štuka“ i ostalim, koje je pisao početkom tridesetih godina XIX vijeka, Krilov je nastavljao svoj slavni put basnopisca u Rusiji, i bivao rado čitan kao autor beletrizovanih bisera narodnog duha... Svakako, u istoriji svjetske literature Krilov ostaje kao član velike trojke basnopisaca sa Ezopom i Lafontenom, jer je najveće domete, i pored izdavanja književnih časopisa, i pisanja komedija, postigao upravo u basni. Sve njegove basne bile su i ostale ne samo kao svjedočanstva jednog vremena, nego i mudrosti čovjeka iz naroda, koji je umio progovoriti dušom ruske nacije. I postati njen tribun preko basne, žanra, koji nije dovoljno afirmisan, ali kojem je upravo on snažno podigao značaj pokazujući da se i basnom sve može iskazati na visokouman način, i poslati jasne poruke ruskom narodu i carskim vlastima. Krilov je za života ipak ostajao, možda i zbog samog opredjeljenja za basnu, na distanci od ključnih društvenih prevrata, a istovremeno nije bio deklarisani pristalica nijednog pravca. U istoriji književnosti postoji i tvrdnja da veliki pojedinci sami grade književne pravce, što se pokazuje i na opusu Krilova. Komentari vremena pod perom Krilova dobijali su transparentnija značenja, govorili o trijumfu duha basnopisca, čovjeka iz naroda. Naravno, i prije njega basna je već bila prisutan književni rod u ruskoj književnosti. Ali su nepodijeljene ocjene u istoriji ruske književnosti da je, nakon Sumarokova, Ozerova i Dimitrijeva, tek Krilov ostvario vrhunske domete ovoga žanra snagom svog uma i pera, pronašao najbolji način kako da basna dopre do ruskog čitaoca, da mu se upravo basnom pošalju poruke od najveće književne i životne vrijednosti i narodne mudrosti. Uz to, Krilov je u istoriji ruske literature prepoznat i kao pravi majstor pera, briljantan stilista, jer je i inače mnogo radio na glačanju svake basne, zbog čega se, kao kod nekih drugih pisaca, mnoge njegove misli zadržavaju i danas u narodu, jer su odavno postale dio narodnog pamćenja, književnog i duhovnog blaga.

***

Poštovane koleginice i kolege... Ovo je završno predavanje o Krilovu. Sljedeće nedjelje se susrećemo sa Aleksandrom Sergejevičem Gribojedovom. I ne zaboravite: u ruskoj književnosti postoje dva Aleksandra Sergejeviča: Gribojedov i Puškin...

Sve najbolje svim studentkinjama i studentima Crne Gore, i šire. Zdravo bili i živjeli...