Nova objava - 13.04.2020 00:48

Poštovane koleginice i kolege sa SP Ruski jezik i književnost, koji pratite nastavu iz Ruske književnosti II - Romantizam,

Prosljeđujem vam predavanje, to jest, drugi, završni dio predavanja o A. S. Gribojedovu

Imajte na umu da se očekuje zakazivanje kolokvijuma i iz ovog predmeta uz dogovore kako bi taj kolokvijum trebalo da izgleda, pa vas stoga molim da krajnje odgovorno radite na usvajanju gradiva koje vam šaljem ovim putem.

Sljedeće nedjelje počinjemo sa predavanjima o A. S. Puškinu.

Srdačno,

Prof. dr Dragan Koprivica

DRUGI, ZAVRŠNI DIO PREDAVANJA O GRIBOJEDOVU

(12.4.2020.)

      Slično zamjerci Puškina, i Bjelinski u svom članku pod naslovom “Nevolje zbog pameti” ukazuje na složenost lika Čackog. Bjelinski ističe da Čacki uvijek ne nastupa sa pozicija junaka, koji nepogrešivo prepoznaje anomalije savremenog društva. Kritičar ovo argumentuje navođenjem detalja – odlaska Čackog direktno na susret sa Sofijom, svojom voljenom, iako je prije cijelih mjesec i po otišao na put bez posebnog obrazloženja zašto odlazi. Tokom ponovnog susreta Čacki čak i odbija da prihvati realnost, hladan Sofijin odnos prema njemu, i uz to pravi niz pogrešnih koraka kojima samo i dodatno gubi Sofijinu naklonost. Između ostalog, Čacki joj napadno postavlja pitanja o tome kome je posvetila svoje srce, sugeriše joj da ne treba da voli ni Molčaljina ni Skalozuba navodeći kao razlog svoju procjenu da su obojica primitivci koji ne umiju ni da vole, a što bi trebalo da ide u prilog njemu, koji je inteligentan. Čacki i potom nastavlja sa pogrešnim koracima i čak u toj mjeri gubi osjećaj vlastitog dostojanstva da se sakriva kako bi vidio sastanak Sofije sa Molčaljinom u četvrtom činu, a potom iskače pred njom da bi in flagranti uhvatio djevojku koja ga je već odbacila. Uz ova dramska dešavanja Gribojedov apostrofira i starosnu dob Sofije, to jest, njenih sedamnaest godina, koja u tom uzrastu sigurno više voli srcem nego razumom.

    Apostrofiranjem ovakvih nelogičnih istupa Bjelinski je na strani Puškina uz isticanje nepromišljenih postupaka, koji ne idu u prilog liku glavnog junaka i njegovog trezvenog odnosa kad je riječ o ljubavnim emocijama.

     Međutim, Gončarov upravo u takvim impulsivnim postupcima Čackog vidi životvornost, ubjedljivog lika mladog junaka, vidi njegove vrline i u periodu mladalačke nezrelosti, kada je logično da se i Čacki ponaša impulsivno, to jest van kontrole razuma. U ovom kontekstu Gončarov s punim pravom ističe da je Gribojedov, u stvari, ukazujući na neracionalne oblike ponašanja mladog junaka, Čackog, na ljubavnom planu, istovremeno osvijetlio njegov lik u čitavoj njegovoj složenosti, to jest, da i inteligentni mladi junak, sa svojim kritičkim stavom prema društvu i društvenim anomalijama, može na ljubavnom planu činiti nesmotrenosti, koje nijesu u saglasnosti sa njegovim intelektualnim nivoom.

          Uostalom, zamisao pisca drame da prikaže ambivalentni (dvostruki) stav glavnog junaka, je i najavljena još u prvom činu kada Čacki i sam za sebe kaže da su mu “um i srce u raskoraku”. Čacki je pritom koncipiran kao dramski lik u znaku neposrednosti, koji nije dvostruka ličnost čak ni onda kada srce i razum ne idu u istom smjeru. Zato je ovaj junak i iskren u svemu, pa i u trenucima iskrenosti i priznavanja sopstvenih grešaka.

          Ovako koncipiran lik glavnog junaka ima poseban značaj i kao dokaz realističkog pristupa Gribojedova, pa i preko ovakvog Čackog čitava drama još više poprima odlike djela napisanog u duhu predstojećeg gogoljevskog pravca, to jest, naturalne škole u Rusiji, to jest, ruskog realizma.

          Iako Čacki u svom liku ima i crte romantično orijentisanog mladog junaka, spremnog na uspone i padove, Gribojedov je u dovoljnoj mjeri dao realistički prikaz Čackog u duhu principa realističke poetike.

          Istovremeno, Gribojedov je glavnog junaka odvojio od koncepta klasicističkog prikaza, jer Čacki predstavlja takozvani lik u razvoju, to jest, tokom dramskih dešavanja doživljava mijene u svom ponašanju i razmišljanju. Dakle, lik Čackog je opisan i u znaku izvjesne transformacije: on je u Moskvu stigao kao poletan mlad čovjek, spreman da izazove promjene u načinu razmišljanja moskovskog svijeta, bez namjere da se povlači iz borbe koju je sam sebi namijenio za dobrobit društva – a na kraju odlazi rezigniran, razočaran, u stanju produžene frustracije.

         Iz svega ovoga je evidentno da Čacki nije lik koji je formiran na temelju poetike ni klasicizma ni romantizma.

          U kritici je sagledavan i lik kćerke Famusova, Sofije, pri čemu su se iskristalisala različita mišljenja. Među onima, koji su smatrali da Sofijin lik nije do kraja iznijansiran, bio je i sam Puškin. A upravo zbog toga Sofija je sagledavana i kao predstavnik Famusovljevog kruga, to jest, onih koji nijesu spremni na promjene, mada postoje i mišljenja da je Sofija bliža naprednim stavovima samog Čackog.

          Ruski kritičar Sokolov u svojoj studiji “Istorija ruske književnosti 19. vijeka” skreće pažnju na činjenicu da se Sofija ipak izdvaja od društvene sredine njenog oca, i to snagom vlastite ličnosti i svoje odlučnosti. Sokolov ovakvo stanovište potkrjepljuje činjenicom da je Sofija pristala da prihvati ljubav Molčaljina, koji je ispod njenog socijalnog i društvenog nivoa, a što je iziskivalo oslobađanje od predrasuda tadašnjih konzervativnih moskovskih krugova. No, Sokolov istovremeno priznaje i činjenicu da Sofija nije do kraja dosljedna, jer bi bilo za očekivati da prepozna nastojanja Čackog da unese promjene u postojeće stanje i atmosferu u višim društvenim krugovima, ali ona ipak ostavlja sebi za pravo da samostalno odlučuje o svom izabraniku.

          No, iako je Sofija u ovakvom svjetlu prikazana u drami kao kontroverzna junakinja, treba istaći da ona ipak jeste na određeni način tzv. probuđena ličnost, iako nije do kraja dosljedna da tu spoznaju i realizuje u neposrednoj društvenoj praksi. Sukobljavajući dva načela, romantični stav Čackog, i Sofijin realistički odnos prema životu, Gribojedov je upravo zato i uspio da na konkretniji način oslika sukob dva društvena viđenja perspektiva moskovskih visokih krugova, a time i ruskog društva u cjelini.

          Gribojedov realistički slika i Famusova, to jest ne u crno-bijeloj tehnici. On nije izrazito ni negativan ni pozitivan lik: jeste opisan kao konzervativni predstavnik birokratske Rusije, ali se pokazuje i kao brižan otac i neko ko želi da pomogne svojim bližnjima. Zato je i njegov lik prikazan u realističkom maniru, pa Famusov ne može biti, ne samo romantični, nego ni klasicistički junak, jer kod njega nije dominantna samo jedna osobina, preko koje bi se gradio njegov lik, nego ima širu duhovnu lepezu i kompleksniji odnos prema stvarnosti.

          U liku Molčaljina prikazan je mladi karijerista, čije ime je dato u klasicističkom maniru: naime, od glagola na ruskom jeziku molčat’, formiran je koncept njegovog lika, karijeriste koji se čuva ćutanjem, da ne bi nešto pogrešno izgovorio u bilo kom trenutku i time ugrozio svoje pozicije kod Famusova. Molčaljin je prihvatio iskustvo svoga oca da u cilju vlastitog napredovanja treba laskati svakome, ali i lišiti se prava na vlastito mišljenje. U kritici je ocijenjeno da upravo zbog ovoga Molčaljin djeluje kao groteskna figura birokratizovane ličnosti, spremne da učini sve samo da ne bi izgubila svoje pozicije. A pritom čak i hoda na prstima po kući, kao sjenka od čovjeka i svojevrsna utvara, simbol stare, famusovske Rusije.

          Posebna vrijednost ovog i ovakvog lika je u tome što je Gribojedov uspio da ukaže na svevremene crte junaka u svjetlu karijerizma, i što je pokazao da su takvi likovi uvijek slični, ali i vječni u svakom društvu.

        Molčaljin, kao takav, predstavlja cio jedan društveni sloj, satirično opisan od strane Gribojedova, ali ni on nije opisan na klasicistički način, to jest, ni kod njega nije dominantna samo jedna, krucijalna osobina, i zato je opisan kao živa pojava vremena u kojem je nastao. Gribojedov nije propustio da u drami ukaže i na činjenicu da Molčaljin dobro zna da bi ga neka počinjena greška unazadila, te bi morao da se vrati u provinciju, što je želio da izbjegne po svaku cijenu. Molčaljin se još u djetinjstvu i ranoj mladosti zasitio palanke u gradu Tveru, kao i siromaštva, i ne želi ni po koju cijenu da napusti Moskvu, i pozicije koju ima kod Famusova i Sofije. Lik Molčaljina odaje čovjeka spremnog na sve da bi napredovao u karijeri, ali on je istovremeno opisan i kao živo biće, koje je spremno i da načini grešku prema ženi bivajući i previše otvoren u komunikaciji sa njom.

          Karakteristična je i brojnost likova “Nevolje zbog pameti”, koji su u isti mah i svrstani u nekolika nivoa. Uz Famusova, Molčaljina i Skalozuba prisutni su i knez i kneginja Tugouhovska sa šest kćeri, grofice Hrjumine, starica Hljostova, svi predstavnici starih normi i starog morala Moskve. Svoje mjesto u drami imaju i mlada dama Natalija Dmitrijevna, spletkaroš i doušnik Zagorecki, i brbljivi Repetilov, kao i Platon Gorič, drug iz vojske Čackog, a potom maženi i paženi rob svoje supruge.

          Čacki u svom nastupu prema ruskom konzervativnom, ujedinjenom društvenom sloju, ima i crte tragičnog junaka, upravo prema definiciji grčke tragedije u kojoj je junak tragičan između ostalog i zato što je u sukobu: sam protiv svih, i što je bez krivice kriv. Uz ovo, u kritici postoji stav da Čacki svojom pojavom oslikava mlade, progresivne ljude svog vremena, i to one koji su ili bili dekabristi, ili su podržavali njihove namjere o promjeni društvenih odnosa putem ustanka. Upravo zato je i sukob između Čackog i svijeta Famusova bio osnovica za dekabriste da pred ustanak proturaju štivo “Nevolje zbog pameti” kao svoj svojevrsni politički program. A Sofija je prikazana kao mlada osoba koja nije do kraja uspjela da prepozna vlastitu orijentaciju u sučeljenim svjetovima Čackog i Famusova, njenog oca.

          Kao što smo već dijelom i naveli, drama “Nevolja zbog pameti” ima elemente klasicističke drame, kao što je, na primjer, davanje imena jednom broju likova u svjetlu dominantne osobine njihovih karaktera (Molčaljin, Repetilov, Sofija). Istovremeno, Gribojedov je u dramskom toku očuvao dva od tri dramska jedinstva: jedinstvo mjesta i vremena. Drama se odigrava u kući Famusova, a počinje u zoru i završava se u zoru sljedećeg dana, dakle u vremenskom okviru od dvadeset i četiri časa.

          Ali ovakvi momenti imaju tek prateću funkciju u dramskoj postavci, a osnovni ton drame svakako je u znaku nadolazećeg realizma u ruskoj književnosti. Inače, ova drama Gribojedova, kako se često ističe u književnoj kritici, komponovana je kao dvoplano dramsko štivo. To jest, kao drama sa dvije paralelne intrige i dva konflikta koji proizilaze iz takve atmosfere. Jedna dramska linija je u svjetlu ljubavnog konflikta i trougla: Čacki – Sofija – Molčaljin, a druga je data kroz slike nastojanja Čackog da promijeni društvenu klimu u višim moskovskim krugovima, to jest, data je kroz slike sukoba dva svijeta. U ovom kontekstu Puškin je pozitivno ocijenio namjeru Gribojedova da zaoštri sukob dva sloja društva i sukob različitih naravi. Tim prije što je Gribojedov napravio sintezu dva plana, ljubavnog i društvenog, u “Nevolji zbog pameti”, i na taj način konkretnije sagledao društveni trenutak kojem je i sam pripadao. Gribojedov je svojom dramom pokazao i značajne i višestruke novatorske trendove najavljujući u periodu romantizma nove, realističke tokove, koji su se već ispoljili u “Nevolji zbog pameti”.

          Karakteristično je i to da je Gribojedov, za razliku od Fonvizina, koji je svoje komedije pisao u prozi, “Nevolju zbog pameti” napisao u stihu, što je blisko klasicističkoj, stihovanoj tragediji. Ali Gribojedov, koristeći stih kao žanrovsku formu izražavanja, istovremeno odbacuje suvoparni stil jezika drame u poetici klasicizma. U svojoj drami nije prihvatio ni metaforički način izražavanja svojih junaka, čime se direktno udaljavao od romantičarske poetike, težeći pritom ka novom pravcu, naturalnoj školi, uz pjesničku formu. Sam stil i rječnik “Nevolje zbog pameti” svojom lapidarnošću, to jest, jezgrovitošću, ima dodirnih tačaka sa basnama Krilova. Uz to, Gribojedov je svoju dramu napisao u znaku visoke jednostavnosti iskaza, uz britak i koncizan vokabular svojih junaka, čime je drama umnogome uzdizana na nivo aforističke lapidarnosti. U kritici je ovim povodom istaknuto da je i sam Puškin tvrdio da će polovina stihova iz “Nevolje zbog pameti” prirodnim putem postati dio jezičkog blaga, to jest, preći u poslovice koje će zaživjeti u ruskom narodu. "Nevolja zbog pameti", svakako, u ruskoj dramaturgiji ostaje kao drama prekretnice na planu smjene književnih pravaca, ali i kao drama koja anticipira nova društvena dešavanja i promjene. "Nevolja zbog pameti" predstavlja dramsko štivo koje se i danas igra u Rusiji i drugim zemljama, zbog umjetničkog nivoa i poruka o potrebi za društvenim promjenama u svakom vremenu, pa i našem.

(Kraj predavanja o Gribojedovu)