Student Mašinskog fakulteta o Erasmus+ avanturi zvanoj Island
Piše: Ognjen Bobičić
Student sam magistarskih studija na Mašinskom fakultetu, smjer drumski saobraćaj, i avanturu zvanu Island otpočeo sam u martu tekuće 2023. godine. Kako je prva polovina mog boravka na izmaku, mogu sa sigurnošću reći da sam već prilično ispunjen utiscima koji iz trenutka u trenutak mijenjanju intenzitet i formu, stvarajući još snažniju želju za još više i dalje.
Povod samog boravka na Islandu jeste Erasmus+ traineeship program, koji se u mom slučaju vezuje za istraživanje koje sprovodim na Reykjavik Univerzitetu, a iz domena uticaja PM koje nastaju radom automobila na čovjekovo zdravlje.
Kako ovo nije prvi put da koristim Erasmus+ stipendije, bio sam svjestan da prije samog odlaska svi ciljevi moraju biti jasno definisani, a plan istraživanja detaljno razrađen, kako bi sami boravak bio svrsishodan i efikasan.
Sudeći po pomenutom, neskromno bih se pohvalio da sam zadovoljan do sada obavljenim poslom i radujem se krajnjim rezultatima koji tek predstoje.
Nego, kako niti jedna avantura ne počinje u onoj našoj komfor zoni, naročitog sam mišljenja da razlike u svemu što bazično jesmo i svemu što jeste ono gdje smo, stvaraju ljepotu i posebnost boravka u kulturološkim i etničkim krajnostima. Biti gorštak među vikinzima i nije neki izazov, ali biti mediteranac u podnožju Sjevernog ledenog okeana, avantura je sama za sebe.
Prihvatanje života na ostrvu, privikavanje na progresivne dugodnevice, sva godišnja doba u jednom danu i nonšalantnost življenja korak su dalje u odnosu na moja dosadašnja iskustva. Višečasovno čekanje i potraga za Aurorom Borealis, noćima su izazvivale budnost širom zatvorenih očiju.
Nemilosrdna ljepota i surova posebnost prirode u istom trenutku stvaraju distancu ali i potrebu za stapanjem sa svakom konturom njenih pejzažnih raznovrsnosti.
U podnožjima vulkana, na mirisima gejzira i hukovima vodopada počiva kultura i tradicija ove naizgled hladne nacije, ali toplog osmijeha i širokih grudi, koja nesebično pruža plodove svog rada i požrtvovanosti sticane vjekovima pod nemilosrdnim nebom njihovog staništa.
Primarno, moj boravak u zemlji vatre i leda jeste jasni akademski cilj ali u istom trenutku ona može dati i značajnu ideju života i ispunjenje nekih davno odsanjanih snova.
I kako to već priliči kraju svake priče, posebno hvala bih uputio Kancelariji za međunarodnu saradnju koja je svojim radom obezbijedila iskustva ovog tipa studentima iz Crne Gore, kao i supervizoru sa Erasmus+ traineeship Univerzieta, Davidu C. Finger, koji nesebično dijeli svoja znanja i resurse, kako bi ova avantura ostavila što jači pečat u našim sjećanjima.